Afrika«Moja duša čeka Gospodina, više nego straža noćna svitanje» (Psalam 130,6). Taj psalamski stih postao je jednim od temelja nedavnog Taizé-susreta u Japanu, i izvorom mnogih pitanja na koja je bila usmjerena naša meditacija. Kako postati «ljudima nade», ljudima koji ustrajno čekaju svanuće, spremni «otvoriti putove povjerenja u najtamnijim trenucima čovječanstva» (Brat Roger, Ljubi i kaži to svojim životom)? I čekajući zoru, kako upotrijebiti svu svoju stvaralačku sposobnost kako bi ljudima oko nas prenijeli znakove nade?
Sudionici susreta u Osaki i Tokyu okupili su se iz najrazličitijih prilika. Svi su došli sa svojim očekivanjima, bilo u traženju vremena da osobni problem ili pitanje povjere Bogu, ili u traženju načina za očuvanjem mir srca u divljem ritmu svakodnevnog rada, ili pak, u nastojanju da iznova pronađu nadu u svom životu. I svi su na kraju otišli kući noseći u srcu različito blago ili «biser» (Matej 13,45-46).
Tijekom susreta možemo iskoračiti iz užurbane svakodnevice na nekoliko dana molitve i razmatranja. Crkva koja je ugostila susret u Tokyu bila je otok mira usred poslovne četvrti i ulica uz crkvu, bez prometa i buke, postala je vrtom u kojem su se djeca mogla igrati i hodočasnici meditirati. Nakon jutarnje molitve, dok su oni koji su morali na posao ili u školu odlazili i vraćali se na večernju molitvu i večeru, oni koji su mogli ostati, pomagali bi oko pripreme ručka, ili molili u različitim crkvama na tom području - katoličkoj, anglikanskoj i luteranskoj, postajući tako živim simbolom jedinstva među kršćanima koje je od životnog značenja za «hodočašće povjerenja». Uz molitvu i dobrovoljni rad, istraživali smo i načine kako koristiti stvaralačke darove u prenošenju poruke nade, pjevajući ili slušajući glazbu, pišući pjesme, razmatrajući slike i fotografije koje je prisutni brat iz Taizéa odabrao kako bi oslikao duh Blaženstava.
Nakon susreta su se svi vratili kući noseći svoj «biser» novog pogleda, mudrosti, mira, nade, ili tihog pouzdanja u Božju prisutnost. Neki su primijetili: «Divno je da u jednom danu može biti toliko sreće!» i nastavili razmišljanje kako ta sreća nije došla od nikakvoga novog dodatka našem životu, poput novih stvari ili zanimanja, već iz pojednostavljenja našeg života na bitno, i odvajanja vremena za molitvu, pjesmu i zajedničku šutnju. Svi smo otišli kući ispunjeni željom da u svom svakodnevnom životu, sami ili u zajedništvu s drugima, održimo duh molitve i razmatranja. Susreti su bili tako kratki, no hodočašće u svakodnevnom životu ne završava nikada. Nastavljamo pjevati, moliti, koristiti svoje darove u stvaranju ljepote i nade oko nas, i dijeleći put s našim su-hodočasnicima - svi ustrajno čekajući zoru.