AfrikaŽeljela bih s vama podijeliti svoje svakodnevno predanje u bečkoj župi. Od prošle jeseni tri puta tjedno provodimo po pola dana u Karitasovom cetru za majke bez doma. Žena koja vodi taj centar jedan je od organizatora mise za beskućne u centru nedjeljom ujutro i za teško hendikepiranu djecu nedjeljom navečer. S kapelanom i nekoliko kolega ona brine o tim majkama i djeci srcem ravno iz Evanđelja. Za mene je biti s njima kao povratak u školu gdje ponovo od početka učim temelje života.
Dva jutra tjedno ja pazim na djecu dok majke imaju susret sa socijalnim radnikom. Često s tom djecom iznova otkrivam radosti koje nalazim sa svojim sinom, uz svu iscrpljenost i preopterećenost poslom. Sve što sam naučila od svoga sina i što od njega nastavljam učiti za mene je blago koje mogu dijeliti s drugom djecom. Neka su djeca tako živa, s toliko energije da ponekad imam utisak da moram postati cirkuski trener. I u isto vrijeme, ta me djeca vode za ruku i na svoj me način uče Evanđelju. Često sam u župi ili za molitava s pjesmama iz Taizéa ja ta koja zna kamo poći i koja drži stvari u svojim rukama. Sad sam ja ta koja uči, koja prima i uistinu sam ispunjena radošću zbog ove pustolovine koja me potiče na nova otkrića.
Jednom tjedno sastajemo se poslijepodne – majke, djeca i volonteri – na kavu, igru i zabavu. Svećenik se prvo susretne s majkama koje s njim žele razgovarati o proteklom tjednu. Tada uzme gitaru i onda sat vremena slavimo rođendane i obljetnice u maloj kapeli (koja se prema prilikama koristi i kao igraonica ili spavaonica!). S jednostavnim sredstvima od srca, slavimo zajedno. Svatko dobije ponešto; svatko čuje svoje ime u molitvi. Čak ako to i njihovu budućnost ne čini lakšom, možete zamisliti koliko ti trenutci daju života i svjetla tim majkama i djeci s toliko ružnih iskustava. I ja sam uvijek iznova zapanjena: nije li i meni blagodat od toga iskustva s kojom mogu stvoriti obitelj koja može ljubiti, stvarati, tješiti i snažiti?
Nakon što čovjek otkrije takva mjesta patnje, kako da se vrati u svoju svakodnevicu a da mu se zauvijek u srce ne utisnu Kristove riječi iz Evanđelja: «Štogod učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste»?
Sve više nastojim uspostaviti vezu s majkama. Prije me je bilo strah da ću preuzeti njihove probleme. Sada otkrivam sve što nam je zajedničko, sve divote koje unatoč svemu možemo dijeliti, kroz svoje slabosti i svoje pogreške. Međusobno razumijevanje možda znači biti jedan drugome otvoren u povjerenju koje nam Bog daje, bez predrasuda ili računice. Kada to uspije, to je kao dijeljenje kruha – nevjerojatan izvor snage, poticaj koji nas nosi dalje. Jedni druge moćemo hrabriti bez gotovo ičega. I za vrijeme tih susreta, teška osamljenost koja pritišće mnoge, mlade i stare, nestaje sama od sebe. Nikada nisam mogla zamisliti da bih mogla naučiti graditi stvarne odnose na takvom mjestu!
Najviše mi znači razgovor o Evanđelju nedjeljom navečer, nakon čitave dnevne zbrke. Provedemo neko vrijeme u tišini čitajući Evanđelje za taj dan. Tada svatko jednostavno kaže na koji ga je način Bog dodirnuo. Velika mi je pomoć biti na putu s ljudima koji samnom dijele uporište, bez dugih rasprava, no sa zahtjevnim izazovom da slijedeći tjedan usmjerimo u svjetlu našeg tekućeg života.