«Što će mi mnoštvo žrtava vaših?» - govori Gospodin. – «Sit sam ovnujskih paljenica i pretiline gojne teladi. I krv mi se ogadi bikova, janjaca i jaradi. Prestanite mi nositi ništavne prinose, kad mi omrznu. Mlađaka, subote i sazive - ne podnosim zborovanja i opačine. Kad na molitvu ruke širite, je od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle, operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.» «Hajde, dakle, da se pravdamo,» govori Gospodin. «Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.» (Izaija 1, 11-18)

Prorok Izaija postao je glasnogovornik Boga koji je otvorio srce svom ljubljenom narodu. Ljubav i iskrenost međusobno se ne isključuju. Reći drugome što mislimo i što više ne možemo nositi u sebi, ne znači da povjerenje u tu osobu više ne postoji.

Vođe se naroda odnose prema Bogu na njemu odbojan način. Njihovo štovanje je beskorisno, isprazano, pa čak i destruktivno. Naime, Bogu je dosta takvog odnosa (ali ne i ljudi); to ga iscrpljuje. Bog više ne sluša i ne želi više vidjeti.

A opet, čini se da se liturgijski kalendar redovito prati; izgleda da se službe odvijaju glatko. Bogu nije važno poboljšanje liturgije, nego onih koji je slave. Oni žele služiti Bogu, a ne služe svoje bližnje. Ne vide da se Bog ujedinio s cijelim narodom, počevši s najslabijima, izrabljenima te bespomoćnima. Oni stoga ljude koje im je Bog povjerio vode prema uništenju.

Njihova se svetkovina pretvorila u ironiju. Oni su uistinu nečisti i ako žele služiti Bogu moraju se obratiti. Moraju se pročistiti čineći dobro, pomažući drugima i čineći pravdu. Oni koji skrenu s političkog i socijalnog puta, te vrše nasilje nad slabima i izopačenima udaljavaju sami sebe od Boga. Ipak, kao istinski vladar, Bog ih poziva da se vrate k njemu i obećava oprost koji će ih očistiti, oprati krv koja vapi do nebesa i nadglasava pjevanje himni.

Tamo gdje se Bog, koji živi među svojim narodom, ispravno štuje prestaju opresija, zlouporaba moći i nepravda. Ljudi tada mogu pjevati hvale Bogu, jer su ponovno slobodni i njihovo se dostojanstvo poštuje.

Ono što je ovdje prikazano na dramatičan način, Isus je jasnije i sažetije izrazio riječima: «Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.» (Matej 5, 23-24).

 Kako ja povezujem služenje Bogu i služenje svojim bližnjima?

 Kako se to odvija u mojoj mjesnoj Crkvi?

 Što bi ove riječi mogle značiti za ljude koji pokušavaju graditi društvo u kojem se poštuju prava svih?