AfrikaTijekom slavlja «Diocesan World Youth Days», braća su vodila meditativni dio programa u subotu navečer. Sljedećeg smo se dana vratili u kuću na proslavu Cvjetne nedjelje, s mnogo lisnatih grančica kojima se mahalo u ritmu “Hosane”.
Ove je godine taj cijeli tjedan državni blagdan; no to uopće nije iz religioznih razloga. Novoizabrani predsjednik preuzima dužnost 3. travnja, Dan naroda je 4. travnja, a preostali su dani također proglašeni slobodnima. Pravi praznici! To mnogim ljudima daje slobodu. Toliko djece, mladih i odraslih sudjeluje u svakoj večernjoj molitvi: naše je malo unutrašnje dvorište puno ljudi.
Od ponedjeljka navečer nadalje, dio priče o Kristovoj muci čitan je na dva jezika; tako se puno bolje održava pozornost ljudi. Riječi se puno lakše shvaćaju kad su prepoznate na svakodnevnom jeziku, nego kad se dešifriraju iz knjige.
U srijedu navečer je Križni put sa susjednom kršćanskom zajednicom koji završava ispred kuće u kojoj žive braća. Pjevajući putem, stotinjak odraslih i djece prelazi pjeskovite ulice dok ih muslimanska većina promatra dobronamjernim okom.
Na Veliki četvrtak, naglasak je na pranju nogu učenicima… i svim prisutnima! To je jedno od Kristovih učenja koje se ne uklapa lako u lokalnu kulturu, gdje je većina društva – čak i obitelji - strukturirana vrlo hijerarhijski. Netko je uvijek mlađi od nekoga i tako uvijek obvezan spremno se staviti u njegovu službu.
Petak, nakon priče o Kristovoj agoniji i smrti, nakon molitve oko križa, ikona križa se prekriva bijelom tkaninom i nosi u kapelu, čime se ilustrira sahrana.
Subota je slobodan dan, čekamo, pjevamo:“Arise and cry out in the night, whilst the night watches begin …” Djevojke pletu svoje pletenice.
I konačno dođe nedjelja… šest ujutro. Još je mrak. Hoće li doći? Svaki se put pitamo. I tada se pojave djeca, još napola spavajući, pa majke, a uskoro je kapela puna. U tami počinje liturgija svjetla: pali se Uskrsna svijeća i uskoro su sva lica osvijetljena malim svijećama koje svi drže u rukama. Odzvanja prva aleluja. Na ovakav dan ne možete ostati na jednom mjestu, morate se pokrenuti. Tako svi kreću na terasu, pjevajući putem i ondje, s prvim suncem svitanja, slavimo oslobođenje Izraela, prvu Pashu.
Zatim, i dalje pjevajući, vraćamo se u dvorište kako bismo poslušali tekst Evanđelja o Uskrsnuću. Razmjenjuju se uskrsne čestitke i pjevanje ponovo počinje. Nakon toga se slavlje nastavlja velikim prazničnim doručkom sa svima koji su došli, uključujući i one zadnje; tada se pojavljuju i muslimanska djeca te neki stariji koji se pridružuju kršćanima kako bi podijelili njihovu radost.
Na lokalnom jeziku Wolof, “dekki” znači “uskrsnuti”, a “ndekki” “doručkovati”.