AfrikaČetrdesetak dječaka u dobi od sedam do petnaest godina živi u maloj kući zajednice u radničkoj četvrti Dakara. O njima se brine učitelj kojem njihovi roditelji, siromašni muslimani sa sela, povjeravaju jedno ili dvoje svoje djece. To je vrlo učestala praksa u Senegalu. Učitelj se brine o kompletnom odgoju djece: osobnom odgoju i naobrazbi, prije svega vjerskom odgoju i naobrazbi (učenje iz Kurana). Nažalost, zbog svojeg krajnjeg siromaštva, vrijeme tijekom kojeg se učitelj brine o djeci, roditelji nisu u stanju materijalno podržavati. Stoga je učitelj, koji ni sam nema drugih materijalnih izvora za život, prisiljen slati djecu da prose nekoliko sati na dan. Islamski običaj koji svakog vjernika potiče da siromasima daje milostinju održao je taj sustav djece prosjaka do današnjeg dana.
U međuvremenu, s velikim ruralnim egzodusom i stalno rastućim siromaštvom u Senegalu, broj djece prosjaka u gradovima značajno raste, osobito u Dakaru. Nažalost, brojnu od te djece njihovi skrbnici izrabljuju i na kraju djeca prose puno veći dio vremena nego što uče. Neke čak i tuku ako na kraju dana ne donesu dovoljno novaca. Nekad se djeca odlučuju na bijeg i pridruže se nekoj od bandi djece koja žive na ulici gdje nasilje i droga imaju strašne posljedice. Na sreću, nije tako sa skupinom od četrdesetoro djece s kojima već gotovo dvije godine održavam kontakt. Njihov je učitelj stariji čovjek, siromašan, odan i vrlo dobrostiv. Njegovo je ime Serigne S. Pomaže mu jedna od njegovih mlađih sestara, Awa, puna snage i nježnosti, uvijek nasmiješena. Zahvaljujući prije svega Awi i njenim prijateljima uspjeli smo osvijestiti brojnim obiteljima, osobito majkama, teške prilike u kojima to četrdesetoro djece živi. Malo po malo, stvorila se mreža solidarnosti i prijateljstva u susjedstvu.
Svakodnevni obroci za četrdesetoro djece
Već preko godinu i pol nijedno od djece više ne mora ići prositi kako bi dobili ručak i večeru. Sad svako dijete ima «kumu» (nekada i dvije), jednu od majki iz susjedstva, koje su često i same siromašne. Djeca znaju da kod njih svaki dan mogu ići jesti. Kako mjeseci prolaze, razvija se polako privrženost između «kuma» i djece. Neke majke brinu se o zdravlju djeteta, peru mu odjeću, daruju male darove za blagdane. Sve se to događa vrlo diskretno i o puno toga mi ni ne čujemo, ili tek puno kasnije.
U Senegalu svaka muslimanska obitelj velikim slavljem slavi kraj Ramazana i običaj je da svi članovi obitelji odjenu svoju najbolju odjeću i, ako je moguće, nešto novo. Sva muslimanska djeca u Senegalu nestrpljivo očekuju taj dan! Dana 19. studenog prošle godine kada se slavio kraj Ramazana, sva su djeca-prosjaci nakon jutarnje molitve u džamiji bila pozvana provesti dan s obitelji svojih «kumova» i s njima zajedno slaviti. Neke su majke uspjele od vlastita novca kupiti djeci komad nove odjeće. Mnogima je od njih to bilo prvi put u životu da na blagdan nisu tugovali uspoređujući se s drugom djecom u lijepoj odjeći.
Opismenjivanje, praktični rad i društvena djelatnost…
Tijekom 2003. godine djeca su nastavila svoje opismenjivanje na Wolofu, mjesnom jeziku. Uz to su počeli učiti Francuski, koji je u školama u Senegalu obavezni predmet. Ti su satovi nužni kako bi im proširili vidike i pružili im najbolju mogućnost za budućnost. Svaki sat počinje s razgovorom djece i njihova senegalskog učitelja o temama koje se tiču svakodnevnog života: «Kako se zaštititi od malarije? Koja je uloga komaraca u prenošenju te bolesti?» «Važnost higijene u svakodnevnom životu i sprječavanju bolesti.» «Koja su prava djece?».
Obrtnici u susjedstvu zamoljeni su da tri grupe od po desetoro djece uvedu u različite zanate: stolarstvo, izradu crjepova, krovopokrivanje i zidarstvo. Od travnja do rujna jedno je poslijepodne u tjednu posvećeno tom nauku, kupilo se nešto osnovnog materijala i platila simbolična naknada obrtnicima. Cilj nije bio djecu osposobiti za zanat, već im omogućiti da otkriju nekoliko djelatnosti u praksi.
U siječnju 2003. godine pripravljeno je veliko slavlje za četrdesetoro djece iz zajedničke kuće. Pripremile su je majke iz susjedstva, pokazujući na taj način svoju privrženost toj djeci koja su tako daleko od svojih obitelji.
Nedavno se djeci ostvario veliki san! Osnovali su dva nogometna tima i svaki je igrač dobio pravi dres … u bojama nacionalnog senegalskog tima, naravno. Kupljena je i nova lopta.