Afrika«Bit ćete ovdje za vrijeme izbora!», bio je pozdrav kad sam stigao u Phnom Penh. Prijatelji koji su me dočekali u zračnoj luci radovali su se što ću biti tamo u tjeskobno vrijeme za ljude u Kambođi. Opća izborna kampanja bila je u punom tijeku, četvrta od uvoda demokracije. Prethodni izbori nisu uvijek protjecali mirno i uspomene na nedavnu prošlost lako se vraćaju na površinu.
Kao čitati Djela apostolska
Tijekom tri tjedna putovao sam kroz veći dio zemlje. Posvuda su se mogle vidjeti zastave različitih političkih partija, a moji su mi, različiti vozači pričali o političkim prilikama. Posjećivati nove zajednice bilo je kao čitati Djela apostolska: ljudi koji uče vjeronauk, pronalaze svoj put, raspršeni kršćani koji se okupljaju u malim zajednicama.
U Phnom Penhu održana je predivna večernja molitva u crkvi Psar Toit s kršćanima različitih vjeroispovijesti. Kao i na drugim mjestima, molitvi je prethodilo čitanje Pisma 2003. , Bog jednostavno ljubi, nakon čega je uslijedila tišina i razgovori u malim skupinama. Pjesme su dobro poznate jer se koriste u nedjeljnim bogoslužjima, no nekima je tišina i umjerenost čitavog događaja bila otkriće.
Svakoga dana na drugome mjestu
Susreti su slijedili dnevni ritam, svakoga dana na drugome mjestu. Iako je program bio isti, sve se na različitim mjestima činilo drugačijim, zbog toliko različitih prilika. Jedanaest kilometara udaljeno od Phnom Penha u pretežno vijetnamskom području nikla je zajednica u četvrti s puno prostitucije. Zatim u Kompotu s jednim mladim kmerskim svećenikom i dvanaestak srednjoškolaca (kojima je 21 ili 22 godine), te u Kompong Somu, nazvanom još i Sihanoukville. Tamo se susret održao u Centru Don Bosco s mladima iz grada i njihovim obiteljima. Bilo je lijepo vidjeti majke i djecu kako pristižu u malim grupama, jedni za drugima, kao da se pronio glas i oni se odlučili doći. Crkva u Kompong Somu izgrađena je prije doba Pol Pota i tijekom tog je vremena služila kao zatvor. Jedna je časna sestra tamo umrla.
U Siem Reap nas je vozio mladi biskup. To nam je pružilo priliku da nekoliko sati razgovaramo. On je biskupiju uistinu oživio. Težeći pokazati društvenu brigu Evanđelja, uz svoju je kuću izgradio centar za hendikepiranu djecu. Uložio je i velike napore kako bi potaknuo kulturne aktivnosti. Zahvaljujući njegovim naporima mladi ponovo uče plesati klasične plesove.
Malo selo na Mekongu
Temeljni je razlog posjetu Kambođi bio poziv da pomognemo pružiti iskustvo kontemplativne molitve laicima koji rade u biskupiji Kompong Cham. U toj biskupiji od 1970. godine nije bilo kontemplativne zajednice. U isto se vrijeme množe pagode i budistički samostani.
Mjesto izabrano za to iskustvo bio je K’dol Leu, malo selo na Mekongu. Bio sam tamo već tri puta, no nikada u ovo doba godine. Bilo je to uistinu zadivljujuće iskustvo. Putovali smo motorom u rano nedjeljno jutro, posjećujući selo za selom, pagodu za pagodom s njihovim zlatnim stupovima koji su blještali na suncu. Zatim smo putovali čamcem preko rijeke i konačno naišli na selo s kućama duž obale Mekonga. To su bile kolibe na stupovima zbog monsunskih poplava. Sve je bilo vrlo jednostavno, čak primitivno, bez struje i s riječnom vodom za pranje. Mala skupina žena iz sela kuhala je na otvorenoj vatri. Nekoliko mladih je pomagalo. I crkva je kuća na stupovima; predivna sa smeđim drvom i dva prozora s pogledom na rijeku i bogatom vegetacijom potpomognutom kišama, te s obiljem cvijeća za ukras kapele. Bilo nas je više od dvadeset i gotovo je svima to bilo prvo iskustvo duhovnih vježbi i tišine. Bili su to ili vjeroučitelji ili poljski radnici koji su vodili jedan od biskupijskih odbora. Takav je susret bio izazov, no osjećao sam da smo se međusobno razumjeli i da su ljudi dobro odgovorili na predstavljene biblijske slike. Svi su oni za vrijeme Pol Pota i vijetnamske okupacije bili mladi. Na neki su način oni uvijek bili kao robovi, no shvatili su da postoje, da Božju naklonost ne treba zaslužiti već da nas on prvi ljubi. Polako su se njihova lica mijenjala, opuštala i nekoliko ih je reklo: «Ne znam što reći, ali sretan sam.» Posljednje je večeri pozvana čitava zajednica: brojna djeca, majke i muškarci koji su se tek vratili s polja i dupkom su ispunili crkvu došavši na vrlo svečanu molitvu.