AfrikaOdakle je došlo nadahnuće? Možda iz Prve Ivanove poslanice: «Ljubav neka nam ne bude samo u riječima i priči, već djelotvorna i istinska». Prije nekoliko su godina Emmanuella, Marie-Calude, Djames i još neki postali umorni od priče i odlučili odvojiti novac i jednom tjedno pripremati objed za siromahe u četvrti u Port au Princeu. Mladi Haićanin zaposlen u Floridi nadodaje što nedostaje kako bi ispunili cilj. U podne svake nedjelje u jednoj od župnih dvorana okupljaju se vrlo siromašni i nekoliko staraca. Čekaju da im mladi posluže jelo. No to nije samo služenje hrane. Može se osjetiti da je među siromasima i onima koji ih poslužuju iznikao odnos poštovanja. Na kraju objeda posvuda sjaje veliki osmjesi. Lica starijih osobito su dirljiva. Svi znaju da mogu računati na taj tjedni rendezvouz. Kada su posljednji put jeli? Tko zna. Tanjuri se sakupljaju i mladi pokušavaju saznati koje su im zdravstvene potrebe. Nekoliko ih ima problema s očima. Jedan je bio ranjen i hoda na štakama, sada se rana zagnojila i treba ju očistiti. Gospođa pedesetih godina došla je u nadi da će se netko pobrinuti za njen bolni zub. Dogovaraju se termini za one koji trebaju liječnika ili zubara.
Oko tri sata mladi ostaju sami. Danas ih je oko trideset. Cilj im je međusobno se podržavati, nadvladati osamljenost što vodi u obeshrabrenje, produbiti vjeru i naučiti živjeti zajedno. Nekoliko novih je došlo samo vidjeti kako to ide. Kako voditi takav susret? Oni traže. Nemaju modela i osjećaju put kojim idu. No unatoč svemu, sretni su zbog zajedništva i međusobnog prihvaćanja.
Nekada posjećuju siromašne koji žive u brdima, gdje nema automobila ni cesta. Prošlog su tjedna krenuli u pet ujutro i trebalo im je osam sati, uzbrdo, do odredišta. Vremena je preostalo upravo za posjet nekolicini potrebitih, da vide što se može učiniti, i zatim opet osam sati hoda natrag kući.
Čovjek misli na svetog Pavla: «Sad ostaju vjera,ufanje i ljubav, to troje, a najveća je od njih ljubav.»