Afrika
«Blagoslovljen Bog i presveto mu ime. Blagoslovljen Bog, on život daruje». Pri zajedničkom okupljanju i pjevanju ove pjesme u katoličkoj katedrali sv. Patrika, činilo se da su mladi shvatili što smo trebali iskusiti te večeri hodočašća i molitve u Belfastu.
U katedrali sv. Petra, biskup Anthony Farquhar dočekao je oko 150 mladih iz grada, gradova Sjeverne Irske i Irske prisjećajući se svog posjeta Taizéu početkom 1990. koji je bio dio ekumenskog hodočašća. Jedna mlada žena pročitala je ove riječi iz «Poziva na pomirenje kršćana», teksta koji je napisao brat Alois, a koji je dio Pisma iz Cochabambe:
«U Kristu pripadamo jedni drugima. Kada su kršćani razjedinjeni, više se ne čuje poruka Evanđelja.
Kako možemo odgovoriti na nove izazove u našim društvima, posebice sekularizaciju i nužnost razumijevanja među kulturama, bez cjeline darova Duha Svetoga položenih u sve kršćanske obitelji? Kako možemo svima prenositi Kristov mir ako ostanemo razjedinjeni?»
Svjećice su pripaljene na velikoj uskrsnoj svijeći i dva mladića su podigla ikonu križa. Katolički biskup u pratnji biskupa Irske crkve, brat Alois i dvojica braće (engleskog i irskog porijekla) zajedno su s mladima iz Katoličke crkve, Irske crkve, Prezbiterijanske i Metodske crkve pošli ulicom iz katedrale prema crkvi sv. Ane.
Ljudi su gledali iz svojih kuća, a djeca su trčala po roditelje. Prolaznici na ulici su različito reagirali, ali malo je ostalo ravnodušnih. Nije bilo pjevanja ni govora, samo grupa ljudi različitih porijekla i životnih putova ujedinjeni iza Kristova križa. Dekan crkve sv. Ane dočekao je hodočasnike i ikona križa je postavljena je ispred oltara… tada je započela molitveno bdijenje…
Katedrala je bila jednostavno uređena, što je pomoglo u stvaranju meditativne atmosfere. Govoreći o ikoni prijateljstva, brat Alois je rekao: «Prijateljstvo s Kristom povezuje nas s onima koji su drugačiji od nas. Na prvi pogled, izgleda nam teško ostvariti prijateljstvo s njima. No, uz Isusa, umjesto početne simpatije, nastaje duboko prijateljstvo.
Zbog toga, kad se okupljate na molitvu, usudite se pozvati mlade koji se obično ne druže zajedno, a osobito one koji traže vjeru. U našem sekulariziranom društvu, vi mladi ste ti koji možete prenijeti drugima nadu Evanđelja. Toliki ljudi žeđaju za tom nadu, iako to nisu uvijek sposobni izraziti».
A ta nada je bila izražena kroz svijetlo uskrsnuća, kroz svijeće koje su bile zapaljene oko križa poslije molitve. Da, «Blagoslovljen Bog, i presveto mu ime. Blagoslovljen Bog, on život daruje». Na koji način možemo nastaviti hodočašće u ovom gradu?
Obraćanje brata Aloisa
Belfast, katedrala sv. Ane, subota 26. travnja 2008.
Zaista je velika radost za nas braću moliti s vama u katedrali sv. Ane. Unatoč udaljenosti koja nas razdvaja, mladi iz Sjeverne Irske, redovito dolaze u Taizé. Zbog toga smo još zahvalniji što vas možemo posjetiti. Prije dolaska u Belfast, sinoć, bili smo u Dublinu. Zaista sam želio posjetiti ova dva grada kao dio jednog hodočašća.
Zahvaljujem svima koji su pomogli u pripremanju susreta, a posebno dekanu Hustonu McKelveyu za srdačnu dobrodošlicu.
Ove večeri posebno se zahvaljujemo svim ženama i muškarcima iz različitih crkava, koji su zadržali nadu svih ovih teških godina. Često su oni bili ti koji nisu dopustili da nasilje prevlada. Danas smo suočeni s velikim izazovom. Modernizam ubrzava ritam svakodnevnog života i temeljito mijenja društvo i naš način života. Nove mogućnosti koje nam se nude svakako su nevjerojatne te ih mi ne želimo odbiti. Ali duboko korijenje našeg bića je bitno, tako da tehnološki i ekonomski napredak može ići ruku pod ruku sa čovječnošću. Gdje puštamo svoje korijenje? Koji je naš izvor života?
Ove večeri okupili smo se zajedno kako bismo krenuli prema tom izvoru. Njega ćemo naći u osobnom prijateljstvu s Isusom Kristom i vjerom u njegovu ljubav.
U vremenu u kojem su mnogi ljudi u iskušenju zbog obeshrabrenosti i skepticizma, voljeli bismo da nas snaga uskrsnuća tjera naprijed. Kristovo uskrsnuće je poput svjetionika koji osvjetljava smisao našeg života i pali nadu za bolji svijet. Ovaj vikend možemo podijeliti radost kršćana Pravoslavne crkve, koji prate drugačiji liturgijski kalendar, jer trenutačno slave smrt i uskrsnuće Krista. Ova prilika nas podsjeća na dragocjenost vjere koju istočni kršćani mogu podijeliti s nama. Da, možemo ići dalje u međusobnom dijeljenju darova između krštenih. U Kristu, pripadamo jedan drugome.
Kao Uskrsli, Krist prati svako ljudsko biće. Nikada se ne ističe, već skromno ostaje uz nas. Nikada ne prestaje tražiti naše prijateljstvo. Svima nam je darovano iskusiti takvo prijateljstvo s Isusom. Nije bez razloga u Evanđelju rekao: «Više vas ne smatram slugama.»
U crkvi je ove večeri ikona koja to predstavlja. Nazvana je ikona prijateljstva i dolazi iz Egipta. Datira iz šestog stoljeća. Samo gledanje ikone već je molitva, molitva koja nas povezuje s Bogom. Možemo vidjeti kako Krist svoju ruku stavlja na rame svoga prijatelja kako bi hoda zajedno s njime.
Mi također doživljavamo to prijateljstvo jedni s drugima. Uskrsli Krist otvara naša vlastita zatvorena vrata, odnoseći naš strah koji osjećamo prema drugim ljudima. Ujedinjuje nas u jedinstveno zajedništvo, zajedništvo Crkve. Širimo dakle to prijateljstvo i prerastimo podijele koje još uvijek postoje. Učinimo sve što je u našoj moći kako bi pokazali da je Crkva mjesto prijateljstva za sve, osobito za ranjene, usamljene i strance.
Prijateljstvo s Kristom ujedinjuje nas s onima koji su različiti od nas. Na prvi pogled, izgleda teško izabrati ih za svoje prijatelje. No, uz Kristovu pomoć, umjesto spontane simpatije nastaje duboko prijateljstvo.
Zbog toga, kad se okupljate na molitvu, usudite se pozvati mlade koji se obično ne druže zajedno, a osobito one koji traže vjeru. U našem sekulariziranom društvu, vi mladi ste ti koji mogu prenijeti drugima nadu Evanđelja. Toliki ljudi žeđaju za tom nadu, iako to nisu uvijek sposobni izraziti.
Život prema Kristovom prijateljstvu! To može postati kvasac mira i pomirenja cijele ljudske obitelji. Kako bi to što bolje prikazao, želi bih s vama podijeliti nešto veoma osobno. U našoj zajednici u Taizéu, ispunjeni smo čuđenjem, jer dolazimo iz mnogo različitih kultura, a ipak smo sposobni živjeti zajedno, pri čemu uvijek težimo zajedničkom dijeljenju.
Prije nekoliko mjeseci jedan od naše braće otputovao je u Afriku. On dolazi iz Toga te je otišao posjetiti kršćane u svojoj domovini i susjednim zemljama. Kada sam se opraštao s njim u svojoj sobi, osjećao sam duboku zahvalnost i divljenje prema njemu. Kao netko toliko duboko ukorijenjen u svoju vlastitu zemlju, napravio je veliki korak došavši dijeliti život sa našom zajednicom u Europi.
Svojom prisutnošću među nama, taj nam brat iz Afrike pokazuje kako nas Krist povezuje.
Na taj je način naša mala zajednica sposobna nastaviti hodočašće povjerenja koje je započelo prije više od 30 godina. Mnogi mladi diljem svijeta sudjeluju u njemu svaki dan, tako što stvaraju prijateljstva koja nadilaze postojeće razdvojenosti. Korak po korak, to hodočašće ujedinjuje mlade u Taizeu i drugdje: ovaj tjedan u Irskoj, sljedeći mjesec u Rumunjskoj. Na kraju studenoga bit ćemo u Nairobiju, u Keniji, a zatim na kraju godine u Bruxellesu, na Europskom susretu.
Da, ponekad moramo ići prema novim horizontima kako bismo otkrili ili ponovno otkrili nadu evanđelja. Ovome svijetu, opustošenom tolikom patnjom, potrebni su muškarci i žene koji svojim životima zrače Božji mir. Donesimo zato smione odluke koje će nam omogućiti za napredovanje na putu ljubavi i povjerenja.