Godišnja pisma
Bogorodica s Djetetom, brat Eric
«Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje!» Otkada se začula ova pjesma, od one noći kada su anđeli zapjevali, toliki su ratovi, nepravde i nasilje pogodili čovječanstvo. Sama božićna priča ispričana je s tragičnom pozadinom: car August tvrdio je da širom njegovoga carstva vlada mir, no bio je to samo prividan mir, ostvaren pod cijenu bezbrojnih pritisaka.
U ove božićne dane, još sam pod dojmom riječi djevojke iz Ruande, po imenu Clarisse, koje sam čuo prije nekoliko tjedana. Bili smo u Nairobiju, u Keniji. S Crkvama toga grada naša je zajednica pripremala susret mladih za kraj studenog. Bila je to afrička postaja našeg Hodočašća povjerenja na Zemlji. Okupili su se mladi iz petnaest afričkih zemalja. Clarisse je rekla ove riječi: «Recite Europljanima neka se mole za mlade u Ruandi. Kod nas bijesni nezaposlenost. I ima mnogih koji, zbog patnji pretrpljenim tijekom genocida, više ne mogu vjerovati u Boga, pa čak ni u život.»
Ako je među ovim mladima bilo ikakvih nevolja, bila je tu i sreća. Koliko se to god činilo iznenađujućim, u Africi životne teškoće ne izgone radost, ozbiljnost situacije ne isključuje ples. Život je isijavao, osobito u pjesmama hvale u molitvi. Sedam tisuća mladih pjevalo je zračeći neobičnom energijom koja je izlazila iz njihovih dubina. Nakon Biblijskog čitanja duga je tišina izrazila očekivanja svih, bili oni Kikuju, Louo, Masai, Kongoanci, Ruandanci: mir na Zemlji!
Ovi su nas mladi Afrikanci podsjetili kako Evanđelje počinje s velikom nadom božićne noći. Bog nije poslao svoga sina da se ništa ne bi promijenilo. Njegova je slava na nebu mir na Zemlji. No, taj mir nije nametnut odozgo. Evanđelje govori kako se Bog nevjerojatno odnosi prema čovječanstvu. On dolazi u Isusu zamoliti svakoga, naraštaj za naraštajem, da sudjeluje u njegovom poslu pomirenja. Dakle, čak i u najmračnijim trenutcima, obećanje Božića izvor je ustrajnosti za one koji tragaju za izgradnjom mira gdje je on u opasnosti.
Na Božić shvaćamo da je mir dar od Boga i da ga je, kao prvo, važno primiti. To je pravo obraćenje na koje nas poziva dijete u jaslama. Bez toga obraćenja u srcu mir je samo prividan, kao kod cara Augusta: «Počni raditi na miru u sebi, a kad sam budeš umiren, donesi mir drugima», rekao je sveti Ambrozije.
Kada slavimo Božić, Bog u nama stvara mir srca. Taj mir crpimo iz povjerenja da Bog voli ljude, sve ljude bez razlikovanja.
No, za mnoge naše suvremenike ta priča o Božjoj ljubavi čini se prelakom. Mnogi ozbiljno tragaju za smislom svojih života, pa ipak ne mogu vjerovati u osobnog Boga koji ih voli. Obraćamo li dovoljno pozornosti na one koji se, tragajući za vjerom, suočavaju s Bogom koji im je neshvatljiv?
Za Božić slavimo Boga koji se nam približava, ali ne zaboravljamo kako će on uvijek ostati izvan granica našeg razumijevanja. Otvorimo širom svoja srca i svoj um za te dvije dimenzije otajstva Boga: njegovu blizinu i njegovu transcendentnost.
Ne mogu svi dokučiti ove dvije dimenzije. Neki su dirnuti njegovom bliskom prisutnošću, koju gotovo mogu osjetiti u srcu. Drugi, poput Majke Tereze, Boga osobito doživljavaju u svojoj tišini. Ipak je moguće zajedno slijediti Isusa: on je upoznao i Božju blizinu i njegovu tišinu. Crkveni oci su tako istovremeno razgovarali o Božjem utjelovljenju i nedokučivosti.
Kršćanska se vjera doima poput rizika, poput smjelosti povjrenja. Cijela nam Biblija govori o takvom povjerenju: potpuno transcendentan Bog govori nam dostupnim jezikom.
Razmišljanje o Božjoj blizini očitovanoj na Božić uvijek vodi k iznenađenju. Riječ je tijelom postala. Bog je postao ranjiv. Sveti Augustin tvrdi: njegova je riječ postala malo dijete koje ne može govoriti. Od svog rođenja, Isus je izložen nesigurnosti, nestabilnosti ljudske egzistencije. Ubrzo potom, s Marijom i Josipom pretrpio je progon i izgnanstvo.
Na Božić, tu je već sjena križa jer je. Utjelovivši se, Bog izabrao primiti ljudsku krhkost. On živi našu rastrganost i naše patnje. Krist nam se pridružuje u najnižima, on je smrtnik poput nas kako bi nam pružio ruku.
Isusovim dolaskom Bog ulazi u pravu razmjenu darova. On prihvaća našu čovječnost, pa tako i našu vlastitu osobnost. Zauzvrat nam povjerava svoj život. Marija je jamac da je razmjena prava, ona nosi obećanje da će on dovesti do pomirenja čovječanstva s Bogom.
Usuđujemo se u djetetu u jaslama prepoznati Božju prisutnost, primamo njegov mir i s njime nadu u mir za cijeli svijet. Na Božić, Bog nas šalje da taj mir prenosimo oko nas. Naš svijet treba hrabre ljude koji svojim postojanjem izražavaju evanđeoski poziv na pomirenje.
Sjetimo se da je u povijesti ponekad bilo dovoljno nekoliko ljudi kako bi prevagnuo mir. Povjerenje i hrabrost jedne žene, Djevice Marije, bili su dovoljni da bi Bog mogao ući u naše čovječanstvo. Neka nas vode to povjerenje i hrabrost. Možemo ih pročitati u očima Bogorodice s Djetetom na ovoj slici, nadahnutoj licem mlade Afrikanke.