AfrikaSvi Sveti 2008.: Vikend u Masbateu
«Danas vjetar puše tako ugodno i svježe: to pokazuje koliko nas Bog voli. Sve je učinio tako prekrasnim. Mi samo trebamo otvoriti svoje oči. Toliko je razloga da budemo zahvalni i sretni.» To su riječi jedne žene tijekom razgovora u skupini prošlog vikenda. Na Filipinima još traje kišna sezona, no uoči Svih Svetih zasjalo je sunce, bilo je toplo i puhao je ugodan lagani povjetarac.
Okupili smo se tijekom vikenda na otoku Masbate, na doista posebnom mjestu. Prije nekoliko godina ovdje je počela prva «Fazenda da Esperança» u Aziji: projekt koji je započeo u Brazilu. Ovdje na godinu dana primaju ljude koji se žele izliječiti od ovisnosti o drogi. Odavde izvlače hrabrost i snagu iz Riječi Božje te otkrivaju kako Evanđelje može promijeniti život. Svaki dan počinje zajedničkom molitvom i slušanjem čitanja iz Evanđelja za taj dan. Što je ta Riječ Božja koja nas može danas pratiti i koju želimo provesti u praksu? Pjesme iz Taizéa nisu nepoznate ovoj skupini od tridesetak mladih ljudi. Oni često pjevanju neku od njih tijekom svojih jutarnjih susreta i prije početka rada na poljima farme. Svaka osoba ima svoj zadatak na rižinim poljima ili u mljekarskoj proizvodnji. Neki su nam se gosti pridružili na susretu: neki koji surađuju s pastoralnom brigom za mlade ili u gradskim župama, sestre iz obližnje kongregacije, kao i mala skupina iz jedne baptističke zajednice, bliske Fazendi.
Tijekom dva dana okupljali smo se na zajedničke molitve u jednoj prostoriji uređenoj poput kapelice. Sestre zajednice koja ondje živi pripremile su ugodnu prostoriju s laticama tropskog cvijeća iz vrta, svijećama, vrlo jednostavan križ i narančastu tkaninu. Mogla su se otvoriti vrata prema terasi, tako da bude mjesta za svakoga, budući da je u toj sobi obično puno manje ljude. Ujutro i poslijepodne sastajali smo se radi razgovora u malim skupinama. Odlomak iz Pisma iz Cochabambe koji je poticao razgovor o širenju našeg prijateljstva prema svima bio je polazna točka naših razgovora.
Nakon osobnih razmatranja i razgovora u malim skupinama, ponovo smo se okupili svi zajedno u velikom krugu. Netko bi iz svake grupe iznio njihovo najvažnije iskustvo. Vrlo smo pozorno slušali jedni druge. Velika raznolikost sudionika odrazila se u različitim pričama. Neki su ljudi bili tako dirnuti nekim pričama da su im suze potekle. Otkrili smo kako su se ljudi otvorili prema Duhu Božjem i kako su svi pronašli nešto u svom dosegu. Jedna od sestara, koja radi u gradu, ispričala je kako pokušava proširiti prijateljstvo i stvoriti humaniju atmosferu u svakodnevnom životu, riječju ili pitanjem, kontaktirajući ljude na ulici, prodavače u malim trgovinama, vozače taksija. Mladi koji su samo kratko živjeli na Fazendi, rekli su kako su ovdje, malo pomalo, uspjeli otvoriti svoja srca i ponovo primiti prijateljstvo, nakon brojnih rana koje su zadobili u svojim obiteljima, živeći na ulici te u svijetu droga i prostitucije.
Za mnoge od ovih mladih, bilo je to prvi put da na Sve Svete nisu mogli ići na groblje kako bi bili u blizini grobova onih koje su poštovali i voljeli. Svugdje na Filipinima se ljudi sastaju kako bi zapalili svijeće na grobovima. Neki ostaju ondje po cijelu noć. Jedna mlada djevojka koja je 2007. živjela tri mjeseca u Taizéu, pričala je o susretima u kojima je ondje sudjelovala. Tijekom molitve oko križa i slavlja svjetlosti u subotu uvečer, nešto je od nade uskrsnuća, koje već preobražava naše živote, postalo dodirljivo. Završili smo ova tri dana slavljem svjetlosti poput onoga u Taizéu, prenoseći plamen svijeće od jednoga do drugog, u znak Kristova uskrsnuća. Svatko je izrekao misao o ljudima čije bi grobove želio posjetiti. Bili smo zahvalni na ovim zajedno proživljenim danima tijekom kojih smo mogli otkriti kako je Bog prisutan u našem svakodnevnom životu. On nam daje znakove svoje ljubavi, koji nam dozvoljavaju da prolazimo kroz dane svojih života – ne samo ovaj sunčani dan u studenome…
Susret u Masbateu bio je dio niza susreta širom zemlje. Trojica nas putovali smo zajedno. 7107 filipinskih otoka čine zemlju ogromne raznolikosti. Ona je bila primjetna na svim susretima, a nas je radovalo kada su toliko raznoliki ljudi obogaćivali te vikende znakovima svojih kultura i jezika. Neki su od mladih pješačili čitav dan kako bi sudjelovali u susretu na sjeveru zemlje. Iznenadili su nas svojim pjesmama koje su obogatile zajedničke molitve. Tamo dolje, sačuvali su svoj vlastiti jezik i glazbu. Tijekom svojih liturgijskih slavlja, oni obično plešu uz te vrlo ritmične pjesme. Svi su pjevali «Gloria» i «Oče naš». To nas je djelomično podsjetilo na glazbu Anda i tako nismo se samo zbog Pisma osjećali bliskima mladima iz Cochabambe. Često je vrlo dojmljivo vidjeti predanost mladih kod kuće, u njihovim zajednicama. Neki od njih i sami žive u teškim ekonomskim i obiteljskim uvjetima. Nekada, nakon razvoda ili smrti jednoga od roditelja, mlada osoba mora preuzeti teške odgovornosti, još tako mlada, za još mlađu braću i sestre – što predstavlja velik izazov. Često im jednostavno manjka novca kako bi se mogli služiti javnim prijevozom u svojim župnim zajednicama i tako sudjelovati u slavljima ili trenucima razgovora. Ti isti mladi žele biti znakovi nade u svojoj zemlji i živjeti ono što je izraženo u Pismu iz Cochabambe: «Pomirenje može promijeniti društva iz temelja. Duh Uskrsloga Krista obnavlja lice zemlje. Prepustimo se toj snazi uskrsnuća! Ne budimo obeshrabreni složenošću problema! Ne zaboravimo da možemo početi s nečim vrlo malenim…” Ovdje gotovo svakodnevno, na vrlo praktičan način, otkrivamo kako se ovo realizira.
Travanj - svibanj 2008.
Još prije, braća su provela nekoliko tjedana u Manili u travnju i svibnju 2008.
«Na samom početku našeg boravka u Manili, pozvani smo voditi radionicu o molitvi u Bukal ng Tipanu u Taytayu, malo izvan grada. Budući da su čuli kako dolazimo na Filipine, pozvali su nas na razgovor s animatorima za mlade: svećenicima, sestrama i mladim laicima iz različitih župa. Često su se postavljala sasvim praktična pitanja: kako organizirati molitvu s pjesmama iz Taizéa, kako pripremiti mjesto za molitvu, kako potaknuti mlade na pjevanje itd. Neki od sudionika već su znali pjesme, ali nisu znali kako pripremiti jednostavnu meditativnu molitvu. Tijekom jednog od susreta u malim skupinama, jedan je od animatora primijetio: «Za mene, prije no što sam otkrio Taizé, pjevanje na molitvi nije bilo neophodno! Najvažniji dio je bila tišina i klanjanje. No, danas se usuđujem pjevati.»
Naš glavni cilj tijekom ovog posjeta Filipinima je kontaktirati – ili obnoviti kontakt – s biskupijama u području oko glavnog grada Manile, s njihovim različitim institucijama, seminarima i zajednicama. Jedna od izuzetnih večeri bila je molitva u biskupiji Novaliches, u župi sv. Petra. Kada smo stigli, mladi su već čekali u redu. Pitali smo koliko mladih očekuju. U samom je događaju sudjelovalo više od 300 mladih. Prije no što smo počeli, dvoje mladih koji su prethodnih godina bili u Taizéu iznijeli su svoja iskustva; jedan od njih dugo je govorio o Europskom susretu u Zagrebu. Zbor je doista uvježbao pjesme, psalam je pjevan na tagalog jeziku, a molitva je započela s procesijom križa, koji su mladi unijeli u molitvenu dvoranu, te završila s molitvom oko križa, gdje su mnogi morali strpljivo čekati svoj red kako bi prišli križu.
Drugi je bitan posjet bio u Bahay Maria, kući za djecu s ulice. Ovdje je 30 djece, uključujući 4 bebe i jedno retardirano dijete. Čim smo ušli kroz vrata, djeca su počela trčati prema nama radosno vičući kako bi nam poželjeli dobrodošlicu. Uzeli su naše ruke i prislonili na svoja čela: vrlo filipinski znak poštovanja. Večerali smo s njima i dan završili zajedničkom molitvom u kapelici. Djeca su jako dobro pjevala pjesme iz Taizéa, a stariji su ih pratili na gitari. Čak su pjevali «Bénissez le Seigneur» na francuskom!
Sudjelovali smo i u molitvi u EDSA Shrine, svakoga ponedjeljka nakon misnog slavlja. Ova tjedna molitva s pjesmama iz Taizéa započela je prije oko 13 godina, kratko nakon Svjetskog dana mladih u Manili 1995. Priličan broj mladih koji su prethodnih godina bili u Taizéu pridružio nam se te večeri.»
Zahvalnost
«Moram vam ispričati o dojmljivom susretu s mladim kineskim sjemeništarcem koji studira na ’Chinese Mission Institute’ ovdje u Manili. Upravo je proveo četiri tjedna u siromašnoj četvrti, s obitelji od 11 članova koji žive u jednoj jedinoj sobi. Obitelj živi gotovo od ničega, prodajući stvari na ulici. Postoji jedan posao za cijelu obitelj, na terminalu minibusa. Svakoga dana se muški članovi izmjenjuju na tom poslu. Jedanaest osoba živi od jedne plaće i prodaje nešto povrća. Na licu mladića možete vidjeti umor i ugrize kukaca… Jedan od nas ga je upitao: ’Što si najviše zapamtio?’ On je smjesta odgovorio: ’Glad… Bio sam gladan svaki dan.’ Nije to izrekao kao pritužbu, nego u solidarnosti s onim što je obitelj koja ga je primila proživljavala svaki dan. Na njegovom licu nije bio vidljiv samo umor; bilo je tu više od toga, gotovo sreća. Rekao je: ’Otkrio sam što je zahvalnost. Do sada sam uzimao sve što imam kao da mi pripada. Sada shvaćam da je sve dar. I zahvalan sam na svemu.’»
«Nešto vrlo slično može se vidjeti na licima žena koje su otvorile svoj dom za tridesetero djece s ulice. Kuća je prije toga služila za urede NGO i tajništvo za organizaciju konferencija pod okriljem crkve. Jednoga su dana zamoljeni da pruže brigu jednoj djevojčici, još bebi, s velikim mentalnim i fizičkim teškoćama. To je bila početna točka cijele pustolovine gostoprimstva drugima i potpune preobrazbe života ovih žena. Ovdje je sada tridesetero djece s ulice, od kojih je četvero vrlo malih. Mari, koja je stigla s velikim oštećenjima, kao vrlo mala djevojčica kojoj su predviđali još jednu do dvije godine života, sada je mlada žena, još uvijek s teškoćama, ali s kojom postoji prava komunikacija. Jeli smo s njima i zajedno molili. Na licima ovih žena koje su otvorile svoja vrata i srca ne vidi se samo umor, nego i prava zahvalnost za sve što su im ova djeca donijela.»