Godišnja pisma
«Čovjek korača divljinom», triptih brata Sylvaina, Taizé
Korizma prvo navodi naše misli prema slici pustinje, one u kojoj je Isus proveo četrdeset dana samoće, ili one koju je Božji narod prešao hodajući četrdeset godina.
Ipak, kada bi ponovo došli ti tjedni prije Uskrsa, brat Roger volio je podsjetiti kako to nije vrijeme za strogoću ili tugu, ili period njegovanja krivice, već prije doba za pjevanje radosti praštanja. On je korizmu promatrao kao četrdeset dana pripreme za ponovo otkrivanje malih proljeća u našim životima.
Na početku evanđelja po Mateju, kada Ivan Krstitelj propovijeda: «Obratite se!» on misli: «Okrenite se Bogu!» Da, tijekom korizme želimo gledati prema Bogu kako bismo primili oprost. Krist je pobijedio zlo i njegovo stalno praštanje dopušta nam obnoviti unutarnji život. Pozvani smo na obraćenje: ne kako bismo se okrenuli sebi u introspekciji ili osobnom perfekcionizmu, nego kako bismo tragali za zajedništvu s Bogom i s drugima.
Okrenuti se Bogu! Točno je da je u zapadnom svijetu mnogim ljudima postalo teško vjerovati u Boga. Oni njegovo postojanje vide kao ograničenje svoje slobode. Misle kako se sami moraju boriti kako bi izgradili svoje živote. Čini im se nepojmljivim da Bog ide uz njih.
Prije godinu dana posjetio sam našu braću koja trideset godina žive u Koreji. Na putu smo još jedan brat i ja sudjelovali u susretima s mladima u više azijskih zemalja. U Aziji me se dojmilo kako se molitva čini prirodnom. Ljudi, iako pripadaju različitim vjerama, spontano mole u stavu poštovanja, čak klanjanja.
Naravno, u tim društvima nema manje napetosti ili nasilja nego na Zapadu. No, osjećaj za unutrašnjost možda je razvijeniji, poštovanje prema čudu života, stvorenja, usredotočenost na otajstvo ili na onaj svijet.
Kako možemo obnoviti svoj unutarnji život otkrivajući i ponovo otkrivajući osobni odnos s Bogom? U svakome od nas postoji žeđ za beskonačnim. Bog nas je stvorio s tom željom za apsolutnim. Moramo dati da ta sklonost živi u nama!
Jedna od pjesama iz Taizéa može podržati tu čežnju. Stihove je napisao španjolski pjesnik, Luis Rosales, kojeg je nadahnuo sv. Ivan od Križa: « Hodamo noću i, kako bismo našli izvor, samo nas naša žeđ osvjetljava.» Za neke je doba korizme vrijeme posta. Ne zato što bi asketizam sam po sebi imao vrijednost, no u svakome od nas postoji čežnja dublja od površnih čežnji, esencijalnija žeđ, a ta žeđ može osvjetljavati naš put.
Ako ponekad hodamo noću, ili se čini da prelazimo pustinju, to nije zato da bismo slijedili ideal; mi slijedimo osobu, Krista. Nismo sami; on ide ispred nas. Slijediti ga uključuje unutarnju borbu, s odlukama koje treba donijeti, vjernost za čitav život. U toj borbi se ne oslanjamo na svoju vlastitu snagu, nego se predajemo njegovoj prisutnosti. Taj put nije unaprijed određen; on znači i biti otvoren prema iznenađenjima, suočiti se s neočekivanim.
A Bog se ne umara kada uvijek iznova polazi s nama na put. Možemo vjerovati da je zajedništvo s njim moguće i također se nikada ne umoriti iako uvijek moramo iznova započinjati borbu. Ne ustrajemo zato da bismo došli pred Boga u najboljem mogućem svjetlu. Ne, mi pristajemo ići dalje poput siromaha iz Evanđelja koji su dali svoje povjerenje Božjoj milosti.
Korizma je vrijeme koje nas poziva da dijelimo. Vodi nas do osjećaja da ne postoji duhovni rast bez pristanka da se nečega odreknemo, i to zbog ljubavi. Dok je bio u divljini, Isus, dirnut suosjećanjem prema onima koji su ga slijedili, umnožio je pet kruhova i dvije ribe kako bi nahranio sve. Koje mi znakove dijeljenja zauzvrat možemo pokazati?
Evanđelje ohrabruje na jednostavnost života. Poziva nas da svoje želje stavimo pod kontrolu kako bismo uspjeli postaviti granice, ne prisilno nego po slobodnom izboru. Ovaj poziv danas postaje vrlo relevantan, ne samo na osobnoj razini, već i u životu društava. Slobodno izabrana jednostavnost omogućuje onima koji imaju sreću oduprijeti se utrci za preobiljem i pridonosi borbi protiv siromaštva nametnutog onima koji oskudijevaju.
Tijekom ovog vremena korizme, usudimo se preispitati svoj životni stil, ne zato da bi se drugi osjećali krivima, nego zbog solidarnosti s onima u oskudici. Evanđelje nas ohrabruje da slobodno dijelimo u skladu s jednostavnom ljepotom stvorenja.