AfrikaImmaculate Kadikiny, Nairobi
Pozdravi u ime Gospodina našega Isusa Krista. Prije svega bih željela reći hvala za ovo iskustvo koje preobražava i mijenja život.
Neposredno prije susreta, pitali smo se kakav će biti i čak smo molili da brzo dođe i brzo završi! Sasvim sigurno, nismo znali što govorimo! U stvari, zadnji dan smo plakali jer je jednostavno bilo previše dobro da bismo pustili da završi. Tek 26. studenog, kada smo počeli primati goste, razumjeli smo ujedinjujuću Božju prirodu koja je bila na djelu u našoj župi. Svi smo bili presretni, mladi, gosti i obitelji koje su ih ugostile.
Onda su došli jutarnji susreti 27., 28. i 29.: imali smo zajedničku jutarnju molitvu a onda smo se podijelili u grupe i išli posjetiti razna mjesta nade. Ovo je bilo prekrasno iskustvo za sve – za nas i za kuće koja smo posjetili s kojima smo dijelili njihovu sreću i tuge.
Najdirljivije, umirujuće i uzdižući trenuci su bili kada smo svi skupa u podne dolazili na molitve čije središte čine trenuci tišine. Vjerujem da je većina nas, ako ne svi, čula Gospodinov glas tijekom ovih molitvi u ta tri dana. Susreti i razgovori u malim grupama su također bili prekrasni. Upoznali smo različite kulture iz svih životnih prilika.
U nedjelju smo slavili lijepu misu koju su animirali mladi iz župe i bilo je prekrasno. Nakon toga smo imali oproštajnu zabavu gdje smo mnogo «dijelili» i stekli još više prijatelja. Sve u svemu to je bilo prekrasno iskustvo. Osobno bih rekla da sam ja doživjela osobni susret s Bogom i vidjela Božje djelo u drugima. Vidjela sam značajan utjecaj koji je ovo hodočašće imalo na većinu mladih koji su sudjelovali u njemu i zahvaljujem Bogu na tome. Samo se nadamo i želimo da može biti svake godine!
Reverend Edwin Arrison
Svi smo sigurno stigli u Južnu Afriku. Hvala puno za hodočašće. Južnoafrička grupa (barem oni iz Cape Towna) je provela neko vrijeme razgovarajući o našem iskustvu i onome što smo naučili. Također smo proveli neko vrijeme razgovarajući što ćemo učiniti s ikonom prijateljstva. Nadam se da će se naći način praćenja onoga što se događa s pojedinim ikonama… U avionu smo susreli osobu i Mozambika i ona je sa sobom imala ikonu, ali na žalost nije govorila engleski pa nismo mogli razgovarati, ali se nadam da ćemo ostati u kontaktu preko tumača. Već samo priče o tome što se dogodilo s ikonama će dati naslutiti aktivnosti u drugim zemljama…
Uskoro ću napisati nešto o hodočašću i poslati vam. U nedjelju će se naša grupa susresti s većom grupom u Cape Townu i s njima podijeliti neka od naših iskustava. A već smo pozvani na susret s novim studentima u Stelleboschu u siječnju.
Agnès Isaac, Francuska
Nisam očekivala da će susret u Nairobiju biti takvo duboko iskustvo za mene! Moja prva sjećanja su obilježena utiskom šoka: zagađeno je! Jako je siromašno! Jako je prljavo! Kod kuće, siromaštvo je precizno: beskućnik ispred kuće, a par koraka dalje to nitko više ne vidi. U Nairobiju se čini da je siromaštvo svugdje, čini se normalnim. U roku od četvrt sata sam mislila da to neću moći podnijeti. Željela sam ići doma, bila sam u potpunoj panici. Ali jedanput kada sam shvatila da ljudi ovdje to ne shvaćaju kao mi kod kuće stvari su krenule na bolje.
Susrela sam prekrasne ljude. Najprije obitelj koja me ugostila: majka, tri djevojke i mladić u dobi između 14 i 26. Otac je napustio kuću bez riječi i ostavio obitelj da se snalazi. Srećom, majka radi u Pošti, što joj omogućuje ugodniju situaciju nego mnogim drugima. «Vi ste moji posjetitelji»: nema šanse da se makne prstom i pomogne s najmanjim kućnim poslom. Gostoljubivost ovih ljudi bila je nevjerojatna. Oni nikada nisu razmatrali pitanje imaju li vremena: samo su ga uzeli.
U nedjelju u njihovoj župi se drže četiri službe. Sve, bez iznimke, su prepune. A crkva je jako velika! Ljudi su svi uređeni, zbor je prekrasan. Čini se da je crkva središte društvenog života. Kod kuće molimo u sebi, s glavom među dlanovima, zatvorenih očiju, u tišini ili čak tami. Tamo, mladi ispred oltara plešu, kreću se, plješću, viču i pjevaju. Kakav stil!
Ponovno smo pronašli ovo na zajedničkim molitvama sa svim sudionicima susreta, dva puta dnevno ispod velikih šatora. U petak su mladi započeli molitvu na nogama, plešući i plješčući. Ovo je bilo prilično iznenađujuće ali u isto vrijeme izvanredno. 7000 mladih eksplodira, osjećaju se vibracije njihove radosti, potreba da izvikuju svoju nadu, ushit kreiran ssretom naroda i pažnjom iskazanom svakome od njih. Otkucaji srdaca afričke mladeži koja ima nešto za reći! Sjedeći, pokušavam „slušati Afriku“, počinjem razumijevati što mi mogu donijeti, što mogu primiti od ovih ljudi koji se nikada ne žale, uvijek se smiju, pjevaju, plešu. Oni ne vjeruju u «bolju» politiku za svoju zemlju, ipak imaju neizmjernu vjeru.
Tijekom prvih pet dana mog putovanja, sviđalo mi se biti daleko od doma u prilično nevjerojatno vrijeme, s posebnim ljudima… ali također sam često bila ljuta, šokirana. Došla sam razumjeti, voleći Nairobi na kraju mog posjeta. Nije bilo lako ostaviti ljude i njihovu radost življenja. Kada sam ponovno pogledala film o mom posjetu, bolje sam naslutila svoju poteškoću da skinem svoje europske cipele, da obučem moje afričke tenisice. Sletjela sam u Keniju s mojim kulturološkim lećama. Bila je to vrsta prve faze. Očajavala sam, jer ništa nije pristajalo. Ta dva modula se nisu slagala i to me šokiralo. Činilo mi se da ono što je tamo, nije kako treba. Ali još uvijek nisam mogla ući u ovdašnju stvarnost. Nemam prave cipele za hodanje. One koje nosim nisu prikladne. Rezultat je da je neudobno. Kasnije, postepeno sam napustila svoje europske reflekse. Na pola puta sam između moje kulture, mojih navika i ovdašnjeg načina života. Rezultat je da više ne znam. Moje sigurnosti padaju: moraju li se stvari promijeniti u Africi? Ako da, što i kako? Siromaštvo, čak i dobro življeno nije prihvatljivo! Nije li njihova snažna vjera samo ohrabrujući način pobjegnu od teškoća svoga života? Je li moguće da politika može biti tako udaljena od ljudi? Na pola puta javlja se neslaganje. Imam žuljeve u svojim novim cipelama.
Napokon počinjem razumijevati. Polako hodam ulicom i ne iritira me više: mladi iz župe su mi dali nadimak; više ne želim otići, ili se vratiti određenim brigama u Marseilleu. Ne nedostaje mi Francuska niti Europa: ne osjećam čežnju za domom.
Sada kada sam opet u Francuskoj, često mislim na Nairobi. Vjerujem da se čak želim vratiti tamo… Moja stopala su se prilagodila novim cipelama, dobro sam!
o. Olivier Tienana Soma, Rwanda
Otac Oliver je jedan od svećenika koji su pripremali i dopratili mlade iz Ruande na susret u Nairobiju.
Svima vama koji ste živjeli ’hodočašće povjerenja na zemlji’ u Nairobiju.
Dragi prijatelji,
Od 26. do 30. studenog 2008., bili smo na poziv zajednice braće iz Taizéa u Nairobiju, Keniji. Bilo nas je oko 250: mladih, svećenika, redovnica i redovnika Ruande, iz njezinih 9 biskupija. Putovali smo s 19 mladih svećenika iz Gome i Bukavua (Demokratska Republika Kongo). Usprkos svim naporima uloženim u duhovnu i materijalnu pripremu ovog susreta, i dalje su postojali izazovi. Neki od vas su morali čekati satima prije nego što ste se ukrcali u autobus. Ovo je ponekad činilo neke ljude nestrpljivima, ali nije li naše hodočašće započelo ovim neočekivanim događajem koji nas je pozvao da nađemo strpljenje i vjerujemo u Boga?
Susret u Nairobiju nije bio „Forum mladih“ koje smo navikli imati u Ruandi. Bilo je to više hodočašće koje nas je vodilo ususret ljudima drugih kultura i religioznih opredjeljenja. Smisao je bio u susretanju Krista u drugim ljudima, odlaženju iznad kulturnih, religioznih i socijalnih razlika. Zato smo mogli stvoriti prijateljstva s ljudima koji su nam bili stranci, obitelji koje ranije nismo poznavali su otvorile vrata svojih kuća i srdaca da bi nas ugostile; jutarnji program u župama i popodnevne radionice su nam dale priliku da slušamo jedni druge i da podijelimo naše izvore nade u svijetu pravde, mira, pomirenja, praštanja i ljubavi. Sve ovo smo živjeli u velikoj jednostavnosti. Ova jednostavnost je našla izražaj u vremenima molitve, gdje su glavni elementi bili meditativne pjesme, slušanje Božje riječi i prihvaćanje ove riječi u tišini. Svećenici, redovnici, redovnice, mladi: svi su molili u istom položaju – sjedeći na podu. Ista jednostavnost je bila izražena u dijeljenju obroka, u odnosima između svećenika, redovnika, redovnica i mladih. Mnogo smo naučili o toj jednostavnosti koja nam pomaže da ne izgubimo iz vida ono što je srž u našem susretu s Kristom i drugima, susret često ugrožen pojavom.
Neki su ljudi bili iznenađeni jer nije bilo euharistijskih slavlja jada smo bili svi skupa. To je planirano tako da smo mogli slaviti Euharistiju u župama koje su nas ugostile i osnažiti vezu s našim domaćinima. Drugi su otkrili da baš nema puno vremena ta primanje uputa. Na ovom hodočašću nije bila ideja da se daju dugačke lekcije nego da se uči iz zajedničkog življenja (susrećući se s ljudima drugih kultura, dijeljenjima tijekom radionica, prijem u obiteljima i župama, putovanje, itd.) To je ono što će nas izgraditi. Slušajući jedni druge, uvjeren sam da je svaka osoba bila u mogućnosti dobiti mnogo za nastavak rasta u odnosu s Kristom i drugima. Preostaje samo da pokažemo što je svaki dobio u Nairobiju, dijeleći to. Kapelani će također tražiti način da omoguće mnogim drugim mladima da profitiraju od ikone «Isus i njegov prijatelj» koju je brat Alois, prior iz Taizéa dao na dar mladima Ruande.
Kako bih mogao završiti ovo pismo bez da izrazim zahvalnost Bogu što je putovao uz nas na ovom hodočašću, pošto smo se svi vratili ne samo živi i zdravi nego također posvećeni i oduševljeni?
Hvala braći iz Taizéa što su nam pružili ovu priliku za susret s mladima iz različitih dijelova Afrike i svijeta. Također hvala kapelanima za njihovu suradnju i potporu.
Na kraju hvala vama mladima Ruande za vaš entuzijazam, vaše aktivno sudjelovanje i vašu vjeru življeni tijekom ovog Hodočašća.
Neka Bog nastavi blagoslivljati mlade Ruande!
U ime tima odgovornog za organizaciju ovog Hodočašća pomirenja u Nairobi.