Godišnja pisma
«Isus pere noge svojim učenicima», slika brata Sylvaina iz Taizéa.
«Ljubio sam vas»: te se riječi pojavljuju nekoliko puta u opisu koji Evanđelje po Ivanu daje o posljednjoj noći koju Isus provodi sa svojim učenicima (Ivan 13,34 i 15,9.12). One su poput ključa koji otkriva značenje cijele priče.
Govoreći o toj posljednjoj noći, Ivan kazuje kako je Isus započeo pranjem nogu svojim učenicima. Ostala tri Evanđelja spominju kako je Isus te noći ustanovio Euharistiju. Imamo sreću da smo pozvani obilježiti ustanovljenje Euharistije i pranje nogu u istome danu. Ta su dva događaja usko povezana: oba izražavaju potpuni misterij Isusovog bića u krajnjoj jednostavnosti. Drugačije nego riječima, možda i jasnije nego riječima, Isus pokazuje što leži u srcu Evanđelja: «Ljubio sam vas do kraja».
I za Euharistiju i za pranje nogu, nevjerojatan je značaj kontrasta između čina i njegovog značenja. Siromaštvo i jednostavnost ova dva znaka čini ih dostupnima svima.
Euharistija sabire našu vjeru i možemo je primiti jedino u stavu klanjanja, u duhu djetinjstva. Slaveći ovaj misterij, sve ga više razumijemo.
«Ovo je moje tijelo»: te su riječi izvan našeg shvaćanja. Nitko nikada nije tako govorio i nitko više nikada neće govoriti na taj način. To su jedinstvene riječi u povijesti religije; njihova se opravdanost nalazi u njima samima. Nemojmo tražiti objašnjenje koje bi zarobilo misterij u granice našeg vlastitog razumijevanja. To je bila stalna napast unutar Crkve.
Slaveći Euharistiju, vjerujemo riječima koje je Krist uputio prvim kršćanima: «Ovo je moje tijelo». Crkva s jedne generacije na drugu prenosi ovaj misterij, koji je uprisutnjen po Duhu Svetomu.
Kroz Euharistiju u svoj život primamo Krista koji je, predajući sebe, ušao u ekstrem ljubavi. I dar njegovog života daje plodove u njegovim učenicima. «Ja sam trs, vi ste loze… Ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda.» (Ivan 15,5.8).
Pranje nogu, kako ga predstavlja slika iznad, omogućuje nam da razmatramo Isusovu poniznost. Ona će nas uvijek zadivljivati. Ta duboka poniznost sadrži silu ljubavi koja obnavlja čitav svijet.
Božja svemogućnost nalazi se u toj ljubavi. Isus je «pobijedio svijet» (Ivan 16,33) ne zato što je bio jači od njega, nego upoznajući čovječanstvo s drugačijom silom, nečim posve novim. U povečerje Velikog četvrtka dugo pjevamo: «Ubi caritas et amor, Deus ibi est.» (Gdje je ljubav i prijateljstvo, ondje je i Bog).
Božja moć je energija ljubavi koja djeluje iznutra, nježno. Ona može promijeniti i najsurovije realnosti, čak i smrt.
Jesmo li dovoljno svjesni da slaveći Euharistiju otvaramo vrata Kristu, tako da snaga njegove ljubavi može prodrijeti u naše živote i suvremeni svijet?
Jesmo li dovoljno svjesni da kroz tako jednostavan čin pranja nogu dopuštamo prisutnosti Uskrslog Krista da djeluje u svijetu? Naše se predanje često događa po znakovima, baš kao što je bio i Isusov život. Ne moramo činiti ništa više do pranja nogu onih koji su nam povjereni. Ali naša su djela solidarnosti znakovi koji mogu otvoriti put naprijed za Krista i preobraziti čovječanstvo.
Jesmo li dovoljno svjesni da su Euharistija i pranje nogu konkretna anticipacija Kraljevstva? Oni otvaraju obzor nade u srcu svijeta.
U Taizéu smo mogli iskusiti snažnu vezu između Euharistije i pranja nogu kroz živote nekih od naše braće koji su proveli osam godina u jednom od najgorih afričkih slamova u Mathare Valley blizu Nairobija u Keniji. I brat Roger je tamo na početku proveo neko vrijeme. Bez velikih sredstava za mijenjanje bezbrojnih pogibeljnih situacija, kakvo značenje može imati takva prisutnost?
Kako su braća tamo izdržali? Sljedeći primjer Isusovih Malih sestara, brat Roger tražio je od nadbiskupa Nairobija da braća unutar jadne kolibe u kojoj su živjeli mogu izložiti Euharistijsku prisutnost. Nadbiskup je dao dozvolu te sam došao slaviti Euharistiju u slam. Kasnije je jedan od braće napisao: «bez svakodnevne molitve ispred Euharistijskog dara, ne bih mogao nastaviti». Bio je to svojevrstan izvor života koji je braći omogućio da nastave, samo kroz svoju prisutnost, «prati noge» lokalnim ljudima. I postepeno su se rađale male inicijative solidarnosti.
Naravno, živjeti takvu nenamjernu prisutnost poput moje braće, ne oslobađa kršćane od obveze da mijenjaju nepravedne strukture. Ali bez života rame uz rame s najjadnijima, ne možemo prepoznati njihovo dostojanstvo ili zauzeti se da ono bude poštovano. Evanđeoski poziv na pranje nogu siromašnima potiče nas da nadiđemo patronizirajući ili patrijarhalni stav i otkrijemo sve što nam oni imaju za pružiti i što možemo primiti od njih.
Postati svjesniji veze između Euharistije i služenja – nije li to izvor obnove za današnju Crkvu? Da, Euharistija nas poziva na pranje nogu, da poput Isusa idemo do krajnjih granica ljubavi, da ljubimo kao što je on ljubio.