Godišnja pisma
Križ iz Taizéa
Na Božić smo proslavili Boga koji nam je blizak, koji je iz ljubavi postao čovjekom i dijelio naše postojanje. Danas se podsjećamo da je Isus išao do kraja toga puta: bio je izdan, uhićen, osuđen i mučen. Umro je kao bijeda nad bijedama.
Isus je zauzeo stranu slabih i siromašnih. Na prvi pogled to je skandal ili potpuno ludilo. Dajući svoj život na križu izabrao je posljednje mjesto; prihvatio je sramotu neuspjeha. Uzeo je na sebe teret patnje, mržnje i smrti, kako bi nas oslobodio. Na taj je način upisao Božje «da» u dubine ljudske stvarnosti. Čak i kad su ga drugi mučili, Isus nije povukao taj «da» od ljudskih bića. To je bila njegova misija; izveo ju je i platio cijenu.
Na križu Isus otvara svoje ruke kako bi okupio čitavo čovječanstvo i sve stvoreno u Božju ljubav. On je manifestacija Božje dobrote prema svakom ljudskom biću. Kako bi pomirio čovječanstvo s Bogom, Isus se «oplijeni uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan…poslušan do smrti, smrti na križu. » (Filipljanima 2,5-11).
Isus je ustanovio Novi Zavjet, novo zajedništvo s Bogom. To je vrsta razmjene: on na sebe uzima ono što čovječanstvo odvaja od Boga, prisvaja sudbinu svake osobe i zauzvrat nam daje svoj život. Božji silazak u Kristu kroz utjelovljenje i krajnje poniženje na križu biti će izvor divljenja i novoga života za sva vremena. Već je u drugom stoljeću Irenej iz Lyona išao toliko daleko da je rekao: «Zbog njegove bezgranične ljubavi, Krist je postao ono što smo mi, kako bi nas učinio potpunima kao što je on sam».
U satu u kojem je Isus na svojim ramenima nosio čitavo čovječanstvo, nije zaboravio na bol svojih najbližih. Vidio je Mariju, svoju majku, kako stoji blizu i zatražio od Ivana, učenika kojeg je posebno volio, da ubuduće brine o njoj. (Ivan 19,26-27) I tako je, vrlo ponizno, ispod križa, rođena Crkva.
Oko sebe je također vidio i one koji su ga progonili. U tom ključnom trenutku, od Boga traži oproštenje za njih: «Oče, oprosti im jer ne znaju što čine». (Luka 23,34) Božje opraštanje je bezgranično: ono zauvijek ostaje izvor koji teče.
Na križu je Isus sve podijelio s nama, čak i Božju šutnju: kao odgovor na njegovu patnju, bila je samo velika tišina. On je osjetio što znači osjećati se daleko od Boga, napušten, a ipak, usred svoje napuštenosti posuđuje riječi psalmista i govori: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Matej 27,46) Tako je čak i to napuštanje postalo dijelom dijaloga ljubavi između njega i njegovoga Oca.
I tako se njegov bolni krik preobrazio. Postoji jedna stvarnost koju mu nitko nije mogao oduzeti: povjerenje da je ljubljen od Boga i da predajući svoj život komunicira tu ljubav. Tada su njegove usne mogle prošaptati: «Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj». (Luka 23,46) Njegov posljednji dah, u najvećoj boli, istovremeno je bio izlijevanje Božje ljubavi.
Apostol Petar je ljubio Isusa, ali ga je teško prihvaćao kao siromašnog mesiju. Biti učenikom poniženog mesije bilo je toliko nepodnošljivo da nakon Isusova uhićenja, Petar čini izdaju. Tada ga Isus, u rukama vojnika, gleda s ljubavlju i pokazuje mu da nije povukao svoje povjerenje (Luka 22,61). Umjesto toga, kasnije će mu povjeriti malu novorođenu Crkvu. I Petar će svjedočiti, zajedno s ostalim učenicima, da križ nije posljednja riječ.
Čin križa je izvan našeg shvaćanja, ali slaveći ga sve više dohvaćamo neizmjernu nadu koju pruža. Ta nada nije samo nejasan optimizam. Davanje naše vjere Kristu, mrtvom i uskrsnulom, otvara naša srca da se jasno nose s teškim situacijama. U osobnoj komunikaciji s njim, Krist nam daje novu snagu.
Pomišljam na mladića kojega ponekad vidim u Taizéu. On ima neizlječivu bolest koja napreduje. Teško pati. Već su mu nestale mnoge prilike za ispunjen život, a ipak, pogled u njegovim očima i ponašanje ostaju iznenađujuće otvoreni. Jednog dana mi je rekao: «Sada znam što znači povjerenje. Ranije nisam trebao, ali sada ga trebam». Taj mladić prenosi svojevrsnu refleksiju, vrlo poniznu ali stvarnu, misterija križa. Kada bi samo znao koliko svojim stavom prenosi nadu drugima.
U Taizéu, ne samo na Veliki petak, nego svakoga petka kroz godinu, na kraju večernje molitve na pod u crkvi stavljamo ikonu križa koja se reproducira ovdje. Svi koji žele mogu joj prići, staviti svoja čela na drvo križa i time povjeriti Kristu svoje terete i terete onih koji su im povjereni.
Ta molitva petkom može ujediniti s Kristovim Križnim putom sve one koji nose teške križeve u vlastitim životima: one koji pate u duši ili tijelu, bolesne, one koji su morali napustiti svoju zemlju, žrtve svih vrsta nepravdi.
Bog razumije sve jezike naših molitvi vjernika – francuski, njemački, engleski, korejski, swahili… ali također razumije i jezik našega tijela. Ako ne možemo moliti riječima, svoje povjerenje možemo izraziti prilaženjem križu. Usudimo se načiniti tu gestu predavanja svega Kristu, sami i s drugima!
Isplati se okupiti zajedno oko križa, tako da uskrsno otajstvo može sve više postati temeljno otajstvo naših života. A Krist na sebe preuzima ono što nam je preteško. U Evanđelju nam govori: «Dođite k meni, vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.» (Matej 11,28)