Godišnja pisma
Uskrs, vitraj brata Erica iz Taizéa
Uskrsno Evanđelje govori o ženi, Mariji Magdaleni, zbunjenoj i u suzama, kao da je Isusova smrt potopila sve njezine nade. A ipak je, dok su se apostoli skrivali iza zaključanih vrata zbog straha, ona otišla do groba. Taj čin ne izražava samo njezinu tugu, nego i - iako nejasno - iščekivanje. To je bila čežnja za ljubavlju koju niti najveće stradanje nije moglo u potpunosti izbrisati.
Tada Uskrsli Isus dolazi k njoj. Učinio je to na potpuno neočekivan način, bez trijumfa, već toliko ponizno da ga nije prepoznala, zamijenivši ga za vrtlara.
Isus je zove po imenu, «Marijo» i to će sve promijeniti. Marija u svom srcu prepoznaje Isusov glas. Okreće se prema njemu i zauzvrat ga zove: «Rabbuni, Gospodine». U njoj započinje novi život; ima povjerenje da joj je Isus blizu, iako je njegova prisutnost sada drugačija. Tada je Uskrsli Krist šalje: «Idi mojoj braći i reci im da sam uskrsnuo!». Njezin život poprima novi smisao, ima zadatak koji mora ispuniti.
Mi smo također kao Marija Magdalena na grobu. Kao što je bila u njoj, i u nama je čežnja, a često i neriješena pitanja. Ponekad tu čežnju osjećamo kao nedostatak ili prazninu. Možemo je izraziti plačem od jada ili, bez riječi, jednostavnim uzdahom. Na taj se način naše biće počinje otvarati Bogu. To je čežnja, čak i zbunjena, za zajedništvom; ona nam već omogućuje da živimo vjerujući Bogu.
Zatim nas Krist zove našim imenom. On osobno poznaje svakoga od nas. Govori nam: «Idi mojoj braći i sestrama; reci im da sam uskrsnuo. Prenesi moju ljubav svojim životom». Naš svijet, u kojem su toliki ljudi dezorijentirani, treba žene i muškarce koji preuzimaju rizik kretanja putem vjere i ljubavi. Hrabrost Marije Magdalene daje nam ohrabrenje. Ona, posve sama žena, usudila se otići Isusovim apostolima i reći im nevjerojatnu vijest: «Krist je uskrsnuo!» Ona je znala prenijeti Božju ljubav svojim životom.
Svatko od nas može prenositi ovu vjeru u Krista, a događa se nešto iznenađujuće: prenoseći otajstvo Kristovog uskrsnuća sve ga više razumijemo. To otajstvo tada postaje središte naših života, on može promijeniti naše postojanje.
Ali kako možemo izraziti taj misterij? Za Isusove učenike njegovo je uskrsnuće bilo toliko novo da su ostali bez riječi. A ipak su se usudili pokušati prenijeti ono što se teško može pretočiti u riječi: Krist je ljubio i opraštao do kraja, on je jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta (vidi vitraj iznad). Njegova je ljubav bila jača od smrti; on je prekinuo začarani krug nasilja; on je ustao od mrtvih i prisutan je po Duhu Svetome. To je izvor nade izvan svake nade.
Na kraju prvoga pisma koje je poslao vjernicima u Korintu, Pavao govori o uskrsnuću, uzimajući riječi onih koji su vjerovali prije njega: «Predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici » (1 Korinćanima 15,3-5). Poput njega, i mi možemo graditi na vjeri onih kršćana koji su živjeli prije nas. U samoći je teško vjerovati u uskrsnuće. Tek kroz iskustvo zajedništva svih kršćana, cijele Crkve, naša vjera cvate.
Kako možemo obnoviti u svakodnevnom životu takvu osobnu komunikaciju s Uskrslim Kristom koji je uvijek prisutan? Kada pročitamo nekoliko riječi iz Evanđelja, on je onaj kojeg susrećemo. U Euharistiji primamo dar njegovog života. Kad se okupljamo u njegovo ime, on je među nama. A tu je i nevjerojatan put kojim on dolazi k nama: on je također prisutan u onima koji su nam povjereni, posebice onima koji su siromašniji od nas. Sam je rekao: «ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me» (vidi Matej 25,35).
Jednom sam bio u posjeti braći naše zajednice koji žive na sjeveroistoku Brazila. Godinama dijele život vrlo siromašne četvrti. Prihvaćaju djecu, mlade, među kojima i gluhonijeme i slijepe. Jedan od tih mladića zaokupio je moju pozornost: bio je slijep i njegovo je lice bilo potpuno izobličeno, do te mjere da ga je bilo teško dugo gledati. Odjednom je taj slijepi mladić jasnim glasom počeo pjevati: «Vidim Boga! Vidim Boga u smijehu djeteta. Vidim Boga u udaranju morskih valova. Vidim Boga u ruci koja daje siromasima…». Njegov je glas bio pun života i nade; to je bilo poput himne uskrsnuća.
Danas sve više ljudi ima teškoće vjerovati u uskrsnuće. Vjerovati u Krista, vjerovati u njegovu prisutnost u svijetu, čak i ako je nevidljiva, vjerovati da preko Duha Svetoga boravi u našim srcima, rizik je kojeg nas Uskrs poziva preuzeti. Usuditi se osloniti na ovu prisutnost. Na taj način Kristovo uskrsnuće daje novi smisao našim životima i pruža nadu za svijet.
Ta je nada toliko kreativna. Bez nje, obeshrabrenje mnogima postaje prava napast. Ono može utjecati na naše odnose i učiniti nas ravnodušnima prema našoj budućnosti, budućnosti svijeta i svih stvorenja.
U oči stradanjima, nasilju i iskorištavanju, Evanđelje stvara izvor nove nade. Nemojmo dopustiti da se taj izvor tone u pijesak. Hoćemo li dopustiti da nas dotakne prisutnost Uskrsloga Krista, koji je pored svakoga od nas?