Godišnja pisma
Uzašašće, vitraj brata Erica iz Taizéa
Isusovo Uzašašće događaj je koji nije odmah prihvatljiv mentalitetu današnjice. Slavlje Uzašašća koje mi se najviše urezalo u srce ono je kojemu sam prisustvovao s dvojicom svoje braće 2006. u Moskvi, a predvodio ga je tadašnji patrijarh Aleksej II.
Pravoslavne su Crkve tijekom stoljeća održale živim slavlje otajstava vjere, duboko vjerni crkvenim ocima. Prije svega u molitvi - bilo u liturgiji ili pokretu srca - pravoslavne se Crkve približavaju biti vjere: Kristovo utjelovljene, njegova smrt i uskrsnuće, njegovo uzašašće Ocu, neprestana prisutnost Duha Svetoga u Crkvi. Upravo iz liturgijskog razmatranja otajstva Svetoga Trojstva pravoslavlje izvlači osjećaj za veličinu ljudskoga bića koje je pozvano na preobraženje zajedno s Kristom već ovdje na zemlji.
Kako možemo shvatiti čin uzašašća? Rabeći jezik i slike u skladu s vremenom kad je napisana, Biblija kaže kako je Isus, četrdeset dana nakon svoga uskrsnuća, uzašao na nebo. Njegovi prijatelji, nakon intenzivnoga i vrlo posebnoga zajedništva s njim, morali su pristati da se od njega razdvoje. Sjetili su se kako im je jasno rekao: «Bolje je za vas da ja odem» (Ivan 16,7) Zašto? Zato da može doći Duh Sveti, kao prisutnost koja će boraviti u njima: «Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas» (Djela apostolska 1,8).
Nakon uzašašća učenici su bili u brizi, dezorijentirani. I mi se ponekad osjećamo napuštenima, ostavljeni svojim ograničenim snagama, čekajući «silu odozgo». Ona će im biti dana na dan Pedesetnice.
Učenici su postupno shvaćali kako uzašašće nije samo nešto što se tiče Isusa; ono ima smisao i za njih te za svakoga. Vraćajući se Bogu, Isus čitavome čovječanstvu otvara novi put. Uzašašće pokazuje kako je Isusova ljudskost zauvijek u Bogu i tada je obnovljeno obećanje (već sadržano u utjelovljenju na Božić) našeg vlastitog sudjelovanja u životu Boga. Isus je začet u Bogu sa svojim tijelom: ova evanđeoska tvrdnja, koja nadilazi naše shvaćanje nije spekulacija o zagrobnom životu. Ona pokazuje beskonačno dostojanstvo ljudi – tijela, duše i duha – u Božjim očima. S Isusom, Bog pruža dobrodošlicu i našoj čovječnosti. I naše će tijelo imati budućnost; ono je poput sjemena koje umire kako bi postalo biljka. (Vidi 1 Korinćanima 15,36-44)
Na rastanku, Isus je rekao svojim učenicima: «Bit ćete mi svjedoci sve do kraja zemlje» (Djela apostolska 1,8). Ovo je zahtjev, ali također i obećanje. Ljubav koju im je dao preobražava i mijenja ih u dubini; prvi su kršćani govorili o novom rođenju. Otada su bili nositelji stvarnosti koja ih nadilazi, znak Božje ljubavi. Sada su se Isusove riječi potvrdile: «Tko vas sluša, mene sluša» (Luka 10,16).
Kada slavimo Isusov povratak Bogu, to je kao da on kaže i nama: sada morate prenositi moju ljubav do kraja zemlje; nastavit ćete moj posao u svijetu; snaga Duha Svetoga podići će vas na noge i dati vam potrebnu hrabrost.
Kao Isusovi učenici, ponekad moramo stremiti prema novim obzorima, blizu ili daleko, prenoseći nadu Evanđelja. Isus je obavljao svoju misiju s velikom jednostavnošću i rekao je svojim učenicima: Ne nosite ništa sa sobom (Luka 10,4); pođite bez prtljage. S istom jednostavnošću, i mi možemo ići prema drugima bez straha. Pa, donesimo hrabre odluke da budemo svjedoci koji zrače Božjom ljubavlju!
«Bit ćete mi svjedoci»: te riječi Uskrsloga Krista uključuju poziv na preobraćenje za nas danas. Kako mi, kršćani možemo biti svjedoci Krista koji je «srušio pregradu koja je rastavljala» (Efežanima 2,14) ako ostanemo podijeljeni među sobom? Samo zajedno možemo biti vjerodostojni svjedoci.
Na dan Uzašašća, molimo da se nada Evanđelja proširi cijelim čovječanstvom. I oslanjamo se na još nevidljivu prisutnost Uskrsloga Krista, kako je obećao u zadnjim riječima Evanđelja po Mateju: «Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta». (Matej 28,20)