Godišnja pisma
Duhovi, vitraj brata Erica iz Taizéa
U mnogim dijelovima svijeta, uoči slavlja Duhova priroda je puna ljepote. Proljeće je u svom cvatu, ljeto je već na dolasku, pšenica raste, a vjetar se igra u žitu, kao da mu pomaže rasti. U Izraelu, Duhovi su bili slavlje zahvalnosti za zrelo žito. U nekoliko prispodoba Isus govori o Kraljevstvu Božjem koje dolazi sazrijevanjem. Duhovi označavaju doba žetve.
No, Duhovi su i doba kada dolazi nešto posve novo i neočekivano. Ono što se dogodilo na Sinaju bilo je nagovještaj koji se sada ispunjava. Bog daje svoju volju na znanje, ali njegov zakon više nije pisan na kamenim pločama nego u našim srcima. Pred Bogom više ne stoji jedna osoba, Mojsije; plamen Duha spušta se na sve. Po Duhu Svetome, sam Bog dolazi prebivati u nama. On je prisutan bez posrednika. Duh Sveti nam je dan kako bismo mogli ući u osobni odnos s Bogom.
Ako je Duh Sveti često ostaje diskretno u pozadini, to je zato što ne želi zauzeti naše mjesto, nego prije osnažiti naše biće. U dubinama našega bića, on neumorno ponavlja Božje «da» našom životu. Tu je i molitva koja je svakome dostupna: «Duh tvoj dobri nek’ me vodi!» (Psalam 143,10). Nošeni tim duhom, možemo ići naprijed.
Krajem svoga života, brat Roger upućivao je sve češće svoje molitve Duhu Svetom. On nas je želio voditi do povjerenja u njegovu nevidljivu prisutnost. Znao je kako je unutarnja borba da se prepustimo dahu Duha i vjerujemo u Božju ljubav ključna u ljudskom životu.
Već godinama nekoliko moje braće živi u Koreji. Jednom, za vrijeme mog posjeta njima, išli smo u budistički samostan. Ondje smo primili vrlo toplu dobrodošlicu. Osjetio sam veliko divljenje prema tim budističkim redovnicima koji hrabro tragaju za životom u skladu sa svojom vizijom. Silno se trude maknuti sebe iz središta i otvoriti se većoj stvarnosti, onom apsolutnom. Razvili su duboku mudrost, traganje za milošću koje i mi dijelimo s njima.
Ali kako izdrže, pitao sam se, bez vjere u osobnoga Boga? Njihova predanost uključuje ekstremnu samoću. Mi, kao kršćani, vjerujemo da Duh Sveti živi u nama; u njemu mi činimo tijelo Kristovo, okrećemo se prema Bogu i kažemo mu «Ti». To je ogroman korak, nezamisliv velikom dijelu čovječanstva. Jesmo li toga dovoljno svjesni?
Vratio sam se s tog susreta pun novog čuđenja zbog Otkrivenja koje je donio Krist i sam sebi sam rekao: nije li za nas kršćane hitno pokazati svojim životima da je Duh Sveti na djelu?
Možemo započeti produbljujući otajstvo zajedništva koje nas veže. Kad se svi okrenemo Kristu u zajedničkoj molitvi, Duh nas Sveti okuplja u to jedinstveno zajedništvo koje je Crkva i koje nam daje da se ponovo rodimo.
Prvi je dar Duha Svetoga praštanje. Uskrsli Isus rekao je svojim učenicima: «Primite Duha Svetoga. Kome oprostite grijehe, bit će mu oprošteni.» (Ivan 20,22-23) Crkva je prvenstveno zajednica praštanja. Kad shvatimo da nam Bog daje svoj oprost, možemo ga davati i drugima. Naravno, naša su društva i naše župe još uvijek siromašne i daleko od onoga o čemu sanjamo. No, Duh Sveti je stalno prisutan u Crkvi i vodi nas putem praštanja.
Ako nas Krist šalje da objavljujemo Dobru vijest cijelome svijetu, traži od nas da pokažemo i znakove njegove prisutnosti na mjestima gdje ide ispred nas. Prvi su kršćani bili iznenađeni otkrivši prisutnost Duha gdje ga nisu očekivali (vidi Djela apostolska 10). Sam je Isus bio dirnut vjerom rimskog vojnika (Luka 7,1-10). Možemo li i mi dopustiti sebi iznenaditi se prepoznajući duhovne čežnje naših suvremenika?
Dajmo da plodovi Duha rastu i u našim životima: «Ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost» (Galaćanima 5,22-23). Duh nas šalje prema drugima, prije svega prema onima koji su siromašniji od nas. U konkretnoj solidarnosti s onima u oskudici, svjetlost Duha Svetoga može preplaviti naše živote.
Da, Duh Sveti je i danas na djelu, stalno ponavljajući u našim srcima ljubav Božju. Sretni su oni koji se ne prepuštaju strahu, nego dahu Duha Svetoga. Duh je i živa voda, i Duh ljubavi koji može utažiti žeđ naših srca i kroz nas govoriti svijetu.