Europski susret mladih u Rotterdamu

Riječi brata Aloisa

utorak navečer, 28. prosinca 2010.

Želio bih na početku uputiti nekoliko riječi Nizozemcima.

Bilo bi mi drago izreći ono što želim na vašem jeziku, ali kako bi i drugi mogli razumjeti, bolje je da govorim engleski.

Veseli nas što će se Europski susret po prvi puta održati u Nizozemskoj. Vaša je zemlja uvijek bila otvorena svijetu. Računali smo s vašom gostoljubivošću i nismo se razočarali. Gotovo svi mladi su smješteni u obiteljima.

U ime svih ovih mladih Europljana srdačno zahvaljujem stanovnicima Rotterdama i okolice, poglavarima crkava i gradonačelniku!

Poziv da dođemo ovamo primili smo od različitih crkava u zemlji. To što smo se okupili u svoj ljepoti međusobne različitosti mi koji svoje povjerenje polažemo u Krista veliki je znak za Crkvu.
Željeli bismo otvoriti srca prema onim sudionicima ovog susreta koji se ne oslanjaju na Krista, osobito onima iz muslimanskih zemalja.

Želimo otvoriti srca i prema onima koji ne mogu vjerovati u Boga i koji tragaju za smislom u svojim životima. Naša vjera u Boga nas ne udaljava od onih koji ne mogu vjerovati; Krist je došao kako bi nas učinio ljudskijima, kako bismo postali braćom i sestrama svim ljudima.

Razmišljajući o budućnosti naših društava, svi smo u istoj situaciji, u istom čamcu. U stvari, način na koji su dekorirane dvorane za slavljenje ovdje u Ahoyu s tim plovilima poput čamaca to dobro izražava.
Svatko bi od nas želio naći osobni odgovor na temeljna pitanja poput: Što može dati smjer mom životu? Što je cilj za koji se vrijedi založiti?

Ovog proljeća jedna me djevojka iz Nizozemske pitala što očekujem od susreta u Rotterdamu. Odgovorio sam, možda previše spontano: «Radost». Još uvijek bih jednako odgovorio. Mislim da za tim trebamo tragati ovih dana.

Prije dva tjedna bio sam u Santiagu na drugom Susretu održanom u Latinskoj Americi. Taj je Susret bio obilježen radošću. Za mnoge mlade u Latinskoj Americi vjera u Boga je povezana s životnom radošću.

Ipak, ljudi u Čileu imali su tešku godinu. Proslavili su dvjestotu godišnjicu nezavisnosti, ali proslavu su pomutile različite poteškoće. Potres i prateći tsunami najviše su pogodili najsiromašnije i jaz između bogatih i siromašnih za koji se vjerovalo da je smanjen postao je opet vrlo oštar.

Na dan kad je proslava počela strašan požar u zatvoru u Santiagu odnio je desetke života i ostavio mnogo ranjenih. S nekolicinom braće posjetio sam u siromašnom području majku koja je u požaru izgubila sina Izraela. Imao je 21 godinu. Volio bih da ste mogli vidjeti lice te žene! U svom očaju i tuzi ostala je dostojanstvena!

Radost života koju ovih dana želimo oživjeti nije površna radost, odvraćanje pažnje od problema i patnje. To je prije zahvalnost za dar života. Želio bih naglasiti riječ «dar».

Život je dar koji ne dolazi od nas. Danas je uobičajeno da imamo osjećaj da sami oblikujemo svoj život. Istina je da nam tehnološki napredak daje dosad nezabilježene kreativne mogućnosti da uzmemo sudbinu u svoje ruke. Ali čini mi se bitnim da njegujemo stav prihvaćanja života, prihvaćajući sve onako kako nam dolazi. Prihvaćenje života kao dara omogućuje nam da vidimo život i sve stvoreno u novom svjetlu koje u nama budi radost i osjećaj odgovornosti.

Sutra ujutro razmatrat će te Evanđelje koje poziva na radost i pitat ćete se kako se odlučiti za radost. To možemo vjerujući da nam Bog šalje svog Svetog Duha da nas vodi u toj potrazi.

Dva djeteta: Večeras pozdravljamo i molimo za mlade iz Norveške, Švedske, Finske, Danske, Portugala, Španjolske i Italije.

srijeda, 29.prosinca 2010.

Prije deset dana, nakon latinoameričkog Susreta u Čileu, proveo sam dva dana na Haitiju. Prije dosta godina neki od nas su bili tamo s bratom Rogerom, i od tada su veze s tom zajednicom postajale sve jače. Dvadeset pet mladih Haićana prisustvovalo je susretu u Santiagu.

Prošle godine su potres, orkansko nevrijeme i epidemija kolere poharali Haiti. Ljudi širom svijeta iskreno su suosjećali s Haitijem. Mislim da svi želimo biti solidarni s onima koje je pritisla nevolja.

Kad sam stigao u Port-au-Prince dočekao me mladi biskup Pierre Dumas i odmah smo otišli moliti pored ruševina katedrale. Na putu do tamo, u samom gradu, bili su nizovi šatora dokle je pogled dopirao: milion i pol od sedam miliona Haićana još živi stisnuto pod šatorima. Zbog težine takvog života sve su učestalije provale nasilja koje se šire po cijeloj zemlji.

U nedjelju ujutro oko 400 djece okupilo se kod sestara Majke Terezije na Euharistiju. Većinom su siročad. U sobi pored bile su bebe. Neke su bile ozbiljno bolesne.

Još sam pod dojmom trenutaka koje sam proveo s tom djecom. Odakle dolaze? Hoće li poživjeti? - pitanja bez odgovora. Dok sam bio uz njih i gledao kako pokušavaju uhvatiti moj pogled, bio sam prožet dubokim suosjećanjem.

Suosjećanje nikad nije jednostrano. Dajući primamo. Tijekom ta dva dana na Haitiju često smo zastajali da bismo se kratko pomolili s nekoliko ljudi, to je bilo posve prirodno. Još sam jednom shvatio da Haićani iz povjerenja u Boga crpe izuzetnu snagu da odole svim nevoljama. U najneshvatljivijoj patnji Krist je prisutan, dublje od svih nesreća. Željeli bismo da nas prožme to njihovo povjerenje u Boga.

Među nama u Rotterdamu je troje Haićana koji trenutno žive u Taizéu.
Ne možemo znati kakve su patnje proživjeli posljednjih mjeseci, ali želimo im reći da ćemo ostati uz njih. Cristina će reći par riječi.

Cristina: Htjela bih se zahvaliti na vašoj solidarnosti. Toliki ljudi širom svijeta pomažu našoj zemlji. Međutim, obnova Haitija mora doći od nas. Ima puno mladih ljudi spremnih preuzeti odgovornost. Pripremamo se za to. Hvala na vašoj podršci, hvala što molite za nas i ne zaboravljate Haiti.

Naša Zajednica iz Taizéu pokrenut će inicijativu i kroz fond nazvan "Operacija nada" poduprijet ćemo projekte na Haitiju za djecu koja su u teškoj situaciji, osobito njihovo obrazovanje. Svi mogu sudjelovati, upute možete naći na Taizéovoj web stranici.

Sutra ujutro na grupama razmatrat ćete kako možemo razvijati suosjećanje. Postoji siromaštvo i različite nepravde svuda oko nas, čak i u bogatim društvima. Što potiče moju velikodušnost? Usuđujemo li se približiti onima koji pate, čak i praznih ruku? Možemo li obratiti pažnju na to kako živimo, postati osjetljiviji na one koli imaju manje od nas?

Životna radost za kojom svi tragamo nalazi se u otvorenosti prema drugima, počevši od onih koli su nam povjereni i žive pored nas. Želja za radošću je neodvojiva od brige za druge, za one koji nas okružuju.

Završio bih molitvom koju možemo moliti u nadolazećoj godini. Možete ju naći u "Pismu iz Čilea":

Bože nade, povjeravamo ti narod Haitija. Zatečeni nevjerojatnom patnjom nevinih molimo te da dotakneš srca onih koji im pružaju neophodnu pomoć. Poznata nam je duboka vjera naroda Haitija. Pomozi onima koji pate, osnaži potištene, utješi one koji tuguju, izlij na nas svoga Duha suosjećanja za te teško pogođene i duboko ljubljene ljude.

Rixte: Večeras pozdravljamo mlade iz Moldavije, Armenije, Poljske, Hrvatske, Mađarske, Bugarske, Slovenije, Estonije, Latvije i Češke.

Margit: Pozdravljamo i one iz Čilea, Bolivije, Brazila, Meksika, Portorika, Kube, Dominikanske Republike, Argentine, Hondurasa, Surinama, Kanade, SAD-a i osobito mlade s Haitija.

četvrtak navečer, 30. prosinca 2010.

Radost je što smo se ovih dana okupili iz toliko zemalja i toliko različitih kršćanskih tradicija. Tako možemo još jednom otkriti da nas Krist okuplja u jednu zajednicu, zajednicu svoje Crkve.

Od srca zahvaljujem onima koji ne dijele našu vjeru u Krista ali su nam se pridružili ovih dana kako bismo mogli izraziti zajedničku želju za mirom i pomirenjem na zemlji.
"Mir na zemlji!" Ovu objavu nalazimo na početku Lukinog evanđelja. Svatko od nas može pridonijeti miru na zemlji. Ali taj mir se mora uvijek nanovo rađati u nama.

To uključuje osobnu potragu. Danas se ljudi oslanjaju manje nego prije na tradiciju i institucije. Odgovori na temeljna životna pitanje koji su vrijedili u prošlosti danas se ne prihvaćaju bez propitivanja. Vjera u Boga danas je osobna odluka. Ona ne isključuje sumnju, ali uvijek nanovo otvara naša srca prihvaćanju unutrašnjeg mira.
Gdje možemo naći izvor unutrašnjeg mira? U praštanju. Kroz Krista se ostvarila objava izrečena stoljećima prije:"Bog oprašta sve naše grijehe." Kako bi mogao dati oproštenje, Krist prihvaća da preuzme zlo na sebe.

U "Pismu iz Čilea" sam opširnije govorio o opraštanju jer je ono životno potrebno u našim vlastitim životima i našim društvima. To će biti tema našeg razmatranja u grupama sutra ujutro.

Povjeravajući naše živote Božjem praštanju naći ćemo slobodu i duboku radost. To nas praštanje čini odgovornima. Mi zatim želimo oprostiti onima koji su nas povrijedili. Ponekad je rana previše duboka i ne možemo oprostiti drugima. Možemo pokušati moliti za njih znajući da je sama želja da oprostimo početak praštanja.
Naša su društva također potrebna opraštanja. Europa treba opraštanje kako bi se mogla izgraditi. I u Nizozemskoj je starija generacija to iskusila nakon strašnog rata u kojem je cijela zemlja i posebno grad Rotterdam toliko propatio.

Naravno, praštanje ne ukida potrebu za pravdom, već ju proširuje. Želio bih se prisjetiti riječi čovjeka koji je imao veliku političku odgovornost i koji je s nama večeras:" Možemo puno pridonijeti miru ako odbijemo prenositi sjećanja na rane prošlosti budućoj generaciji." Ovo ne znači zaboraviti bolnu prošlost, ali evanđelje nas poziva da nadiđemo sjećanje praštanjem, da prekinemo lančanu reakciju koja podržava ogorčenje.

U Latinskoj Americi godinama su političke napetosti razdvajale Boliviju i Čile. Tijekom nedavnog susreta u Santiagu, u jednom trenutku mladi su se Bolivijanci došli zajedno pridružiti Čileancima na njihovom mjestu okupljanja. Pjesmom su izrazili svoju želju za pomirenjem.

U narednoj godini nastavit ćemo Hodočašće pomirenja. Očigledno je da je važno stvoriti povjerenje među ljudima i zajednicama kroz susrete i osobne kontakte, osobito u ekonomski teškim vremenima.
Svakog tjedna tijekom naredne godine susreti u Taizeu će i dalje omogućavati svima da prodube svoju vjeru na izvoru. Mnogi mladi iz Ukrajine, Bjelorusije i Rusije dolaze u Taize i na Europske susrete, mnogi su i ovdje u Rotterdamu. U travnju će nekolicina braće i mladi iz cijele Europe ići proslaviti Sveti tjedan i Uskrs s Pravoslavnom crkvom. Ruski patrijarsi su nas pozvali. To je jedinstvena prilika da bolje upoznamo Crkvu. Primit će nas pravoslavne župe i obitelji u Moskvi.

Za godinu dana, od 28. prosinca 2011. do 1. siječnja 2012. održat će se slijedeći Europski susret. Bit će u gradu u kojem nikad nije bio i gdje nas mladi već dugo čekaju: pozvani smo u Njemačku od svih crkava i gradonačelnika Berlina.

Nastavit ćemo Hodočašće pomirenja i na drugim kontinentima. Pozvani smo pripremiti međunarodni susret u Africi. Za dvije godine, od 14. do 18. studenog 2012. ugostit će nas kršćani Ruande u gradu Kigali.

Rixte: Svake večeri molimo za narode koji su ovdje. Večeras pozdravljamo mlade iz Bjelorusije, Rusije, Uzbekistana, Ukrajine, Gruzije, Albanije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Rumunjske, Crne Gore, Latvije i Slovačke. Pozdravljamo one iz Kine, Hong Konga, Koreje, Japana, Indije, Indonezije, Singapura, Filipina, Vijetnama, Izraela, Sirije i Iraka. Pozdravljamo večeras prisutnog kardinala, apostolskog nuncija, biskupe i pastore protestantskih crkava, pravoslavne, katoličke i starokatoličke crkve u Nizozemskoj i drugim zemljama. Pozdravljamo kraljičinog izaslanika i političke vođe grada Rotterdama i okolice.

petak poslije podne, 31. prosinca 2010.

Danas želim zahvaliti na gostoprimstvu koje su nam iskazali ovdje u Rotterdamu i okolici. Želimo zahvaliti crkvama domaćinima i osobito onima koji su otvorili svoja srca i svoje domove i ugostili mlade. Zahvaljujemo poglavarima crkava i svima koji su pomogli pripremiti ovaj susret. Hvala i civilnim vlastima koje su nam izašle u susret.

Radost, suosjećanje, praštanje: te tri evanđeoske vrijednosti o kojima ste razmatrali ovih dana realnost su koju mnogi žive u potpunosti. Mi braća želimo da oni potaknu sve više naše živote i živote onih koje primamo u Taizeu.

U mnogim je zemljama postalo teško okrenuti se Bogu. Mnogi ljudi danas ozbiljno traže smisao svog života, ali ne mogu vjerovati u Boga koji ih ljubi. Čini im se neshvatljivim da je Bog uz njih.

Za druge previše iskušenja onemogućava vjeru. Ako Bog postoji, zašto je zlo tako moćno? Kako u svemiru, čije smo složenosti i beskonačnosti sve više svjesni, možemo zamisliti Boga koji je svugdje, koji brine istovremeno o cijelom univerzumu i o svakom ljudskom biću ponaosob? Ako postoji Bog, čuje li naše molitve, da li odgovara na njih?
Ipak, pitanje o postojanju Boga imanentno je čovjekovom duhu. U svakoj je ženi, u svakom muškarcu i djetetu želja da voli i bude voljeno, želja da bude priznato u svom ljudskom dostojanstvu i želja za vječnom ljubavlju. Zar ta žudnja za "vječnim" ne izražava čežnju za Bogom?

Da li je moguće vjerovati u Boga u suvremenom svijetu? Vjera se danas doživljava kao rizik, rizik povjerenja. Da bismo poduzeli taj rizik potrebno je angažirati sve naše ljudske sposobnosti, srce kao i razum.

Čak i ako jesmo vjernici, ne trudimo se uvijek dovoljno produbiti svoju vjeru. Ponekad je sve širi procjep između znanja iz područja vjere i znanja iz drugih područja. Vjera koja ostaje na nivou fraza koje smo usvojili u djetinjstvu teško će odgovoriti na pitanja s kojima se susrećemo kao odrasli.
Zato je potraga za osobnim zajedništvom s Bogom tako važna. Kako ju možemo produbiti? Kako njome možemo hraniti našu nadu?

Ako razumijemo malo od evanđelja, možemo željeti razumjeti više, počevši s par riječi koje možemo pokušati živjeti. Svatko se može zapitati: koje su me riječi evanđelja dotaknule i želim ih početi živjeti danas i ubuduće?

Svatko od nas može drugome prenijeti svoju nadu u Kristu. Možda ne uvijek riječima, nego više svojim načinom života. Onda se dešava nešto iznenađujuće: prenoseći poruku Kristovog uskrsnuća, mi ju sami malo po malo bolje razumijemo. Taj misterij postaje centralno mjesti naše egzistencije i može promijeniti naš život.

Usudimo se svojim životom drugima prenijeti poruku evanđelja, nadu u vječnu ljubav. I pomalo otkrivamo sami da je Bog tu, blizu nas. Preko svoga duha on boravi u nama. Kada smo blizu Boga u nama može zaživjeti dar gostoljubivosti. Postaje nam najvažnije prihvatiti one koji su nam povjereni i dati im mjesto u našem životu. U molitvi postajemo osjetljivi na one koji nemaju doma: napuštenu djecu, useljenike, beskućnike.

Jednim je brat Roger napisao:" U jedinstvenoj zajednici Crkve Bog nam nudi sve potrebno da idemo na izvor: evanđelje, euharistiju, mir oproštenja..." Brat Roger je završio:" Kristova svetost nije više nedohvatljiva, ovdje je, pri ruci."

Kao vjernici mi ne slijedimo ideal, slijedimo osobu Krista. Nismo sami, on ide ispred nas. Svi, i siromašni i ranjeni, pozvani smo odražavati Kristovu svetost u svom životu. Svatko od nas može podijeliti s onima oko sebe malo svjetlo poput ovog koje ćemo mi sada podijeliti. Bog se ne umara u svojim planovima s nama. Možemo vjerovati da je zajedniištvo s njim moguće i nikad se ne umoriti od ponovnog traganja za njim, poput poniznih žena i muškaraca koji vjeruju u milost Božju.

Rixte: Danas pozdravljamo mlade iz Austrije, Švicarske, Britanije, Irske, Francuske, Andore, Luksemburga, Belgije, Grčke i sve mlade iz Nizozemske.

Margit: Pozdravljamo mlade iz Toga, Senegala, Kameruna, Eritreje, Zimbabvea, Konga, Benina, Gabona, Gane, Južne Afrike, Zelenortskih otoka, Ekvadora, Australije i Novog Zelanda.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article11817.html - 16 July 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France