Pismo iz Taizéa

Neograničeno suosjećanje

Pismo iz Taizéa [http://www.taize.fr/hr_article580.html] objavljuje se tromjesečno. Na ovoj stranici objavljujemo neke tekstove na tome zadnjeg broja, «Neograničeno suosjećanje». Svaki tekst je komentar na izvadak iz Pisma iz Čilea. [http://www.taize.fr/hr_article11768.html]
Put sreće, Isusovim stopama, leži u darivanju sebe, dan za danom. Svojim životom u velikoj jednostavnosti možemo izraziti Božju ljubav.
Jubaraj (Bangladeš)

Riječ «jednostavnost» budi pitanje koje se tiče mog postojanja: kako svemogući Bog može biti jednostavan poput ljudskog bića? Istraživanje ovog pitanja vodi me u moj kraj, Mymensingh [http://www.taize.fr/en_article7032.html], gdje sam vidio kakav je to jednostavan život. Ovdje se jednostavno zadovoljimo šalicom čaja bez mlijeka i dvjema kriškama kruha. Ne smeta nam kada je, tijekom ručka, naš prijatelj s kojim sjedimo dječak bez majice zagledan u naše lice. U duhu jednostavnosti, mogu biti zahvalan našem Ocu, dok dijelim tanjur riže i pirea, i otkrivam kako ljudska bića i ptice s drveća zajedno dijele obrok.

Koliko god bila nužna u određenim, hitnim situacijama, materijalna pomoć nije dovoljna. Važno je vratiti pravdu onima koji oskudijevaju. Kršćani u Latinskoj Americi podsjećaju nas da je borba protiv siromaštva borba za pravdu.
José (Peru)

Kada se dogodi iznenadna nevolja, normalno je pomoći financijski i u ljudstvu. Zadovoljavamo se materijalnim aspektom i ne idemo izvan njega; naše djelo ostaje svojim rukama napuniti džepove ljudi. Ostajemo na razini hitne pomoći, na razini «dobrobiti».
Ne razumijemo ili ne želimo razumjeti da materijalna pomoć osobama pogođenima ovim situacijama nije važnija od slušanja i pomaganja im kako bi vidjeli, počevši od situacija u kojima su se našli, da mogu otkriti svoje bogatstvo i najbolje iskoristiti svoje darove. Imati suosjećanja prema nekome znači podijeliti i iskusiti njihove radosti i tuge kao naše vlastite.

Moramo naučiti nadvladati strah. Svima nam je poznat refleks samozaštite koji se sastoji od želje da zajamčimo vlastitu sigurnost čak i pod cijenu dobrobiti drugoga. I čini se da postaje sve naglašeniji u našem vremenu, u kojem raste osjećaj nesigurnosti. Što nas može spriječiti da se predamo strahu? Nije li rješenje krenuti prema drugima, čak i onima koji se čine prijetnjom?
Jessica (Novi Zeland)

Nakon tri mjeseca života i rada u zajednici Taizé, među ljudima iz mnogih naroda i različitog porijekla [http://www.taize.fr/hr_article3364.html], iskusila sam strah od «različitosti» drugih, no također i ljepotu upoznavanja novih osoba. Često me bilo strah «nepoznatog», nerazumijevanja zašto se ljudi ponašaju na određeni način, i određivanja situacije prema onome što već znam.
Lako mi je ne izići iz sebe i ne susretati nove osobe zbog svog straha da ću biti povrijeđena ili odbačena. Ipak, iako to mogu vidjeti kao sigurniju i lakšu mogućnost, ona nosi i usamljenost! Otvoriti se drugima, pokušati ih razumjeti, raditi i živjeti s njima, zahtijeva hrabrost, ustrajnost i trud. Zahtijeva da promijenim svoje razmišljanje od «ovako sam uvijek dosad radila, to mora biti dobro», do prihvaćanja da se do istog cilja može doći na različite načine. Čak i ako je dolazak do cilja sporiji i teži u suradnji s drugima, to je dio života u zajednici i pruža mi priliku za upoznavanje i povezivanje s ljudima oko mene.

Imigracija je još jedan znak našeg vremena. Ponekad se doživljava kao opasnost, no ona je neizbježna stvarnost koja već oblikuje budućnost.
Chai-Hoon (Južna Koreja)

Od kada kao djeca krenemo u školu, naši nas roditelji uče kako imati dobar društveni život i poštene odnose s drugima, no u isto nam vrijeme govore da se ne družimo s «lošom djecom». Roditelji nas ne uče uvijek da se slažemo s osobama drugih vjera ili različitih etničkih skupina, ili čak doseljenicima. Pokušavamo izbjegavati one koje smatramo opasnima i drugačijima, čak i ako su te misli potaknute tračevima i našom maštom. Diskriminacija nije, ipak, ono što nas je Isus učio. Trebamo hrabrosti za otvaranje i prihvaćanje novih gostiju u naš život.

Sljedeći znak našeg vremena je rastuće siromaštvo u bogatim zemljama, gdje su napuštenost i izolacija često glavni uzroci ekonomske nesigurnosti.
Rebekah (SAD)

U mojoj zemlji postoje mnoge mogućnosti za projekte pomoći. Ja pomažem u mjestu St. Vincent de Paul. Pomažem osobama kojima su potrebne stvari za kuću, odjeća za njih ili njihovu djecu. Također čujete i njihove životne priče, kako su došli do trenutne točke u životu i životne lekcije koje su naučili. Rad s tim ljudima jako obogaćuje i divno je iskustvo u kojem sam blagoslovljena sudjelovati.

Odlučiti se za radost ne znači bježati od životnih problema. Naprotiv, to nam omogućava da se suočimo sa stvarnošću, pa čak i patnjom. (brat Alois, Pismo iz Čilea)
Marlon (Zambija)

Tek nakon smrti svojih roditelja shvatio sam pravu definiciju siromaštva. Bez krova nad glavom, praznog trbuha više od nekolika tjedana, bez odjeće i prijatelja, jer čak ni susjedi ne vole siromašne ljude. Morao sam se pretvarati da ne postojim, provodeći sâm mnoge sate.
U tom bolnom iskustvu, Bog me je promijenio davši mi novo srce, kako bih uvijek želio i sanjao pomoći siromašnima, posebno siročadi, jer sam to iskusio. Nakon tih bolnih dana koje sam proživio, Bog je blagoslovio moj život. Darovao mi je prekrasnog i divnog oca (bio sam posvojen sa 16 godina) koji me voli takvog kakav jesam. Što više daješ, više primaš. Bog ljubi radosna darivatelja.

Svjedočenje zajedništva zahtijeva hrabrost za plivanje protiv struje. Duh Sveti dat će nam maštu potrebnu da pronađemo način kako se približiti onima koji pate, kako bismo ih slušali i dopustili da nas pogode bolne situacije.
Hesta (Južna Afrika)

Mislim da je ono što razlikuje ljudska bića od drugih Božjih stvorenja to da nismo stvoreni samo da bismo postojali i preživjeli, već više da živimo u jedinstvu s drugima. Svatko od nas pati, jer dok smo još na zemlji, boli će uvijek biti dio naših života. Ova bol možda postoji jer smo ranjeni surovošću života, ili našim nutarnjim borbama.
Posao nâs kršćana je pomoći umanjiti patnje drugih – zato trebamo zajednicu. Da, istinska radost, koja jedino može doći od Boga, može biti prisutna u nama životom u svjesnom zajedništvu ljubavi s drugima, jer sreća je stvarna jedino kada se dijeli.

Kad bi naše zajednice, župe i skupine mladih sve više postajale mjesta srdačne ljubaznosti i povjerenja – mjesta gdje primamo jedni druge, nastojimo razumjeti i podržavati druge, mjesta gdje smo pažljivi prema najslabijima, onima koji nisu u našem uobičajenom krugu, onima koji su siromašniji od nas!
Ignacio (Argentina)

U mjestu Rio la Barquita, na granici Argentine i Urugvaja, nalazi se mala zajednica ribara i radničkih obitelji, koji zarađuju za kruh obrađujući trsku i određene vrste drveća. Život u tom selu doista je težak: osim mnogih drugih problema, loše vrijeme može pokvariti deset dana rezanja trske.
Tijekom ljeta, svećenik i nekoliko mladih žive s tim ljudima, bez da nude materijalna i društvena rješenja, već s namjerom da podijele s njima Božju ljubav. I da pokažu da im je, i u najtežim situacijama, Bog blizak i da ih nije zaboravio. Bio sam u svojoj prvoj misiji s 15 godina, i to je doista promijenilo moj način života i pogleda na život.
Kada posjećujete domove ovih ljudi, kada otvore svoja srca i to doista postane razgovor od srca srcu, ili kada se igrate s djecom s otoka, ponekad možete vidjeti Isusovo lice koje govori: «Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste.»

Jedan znak našeg vremena velika je velikodušnost s kojom su toliki ljudi došli u pomoć žrtvama
dramatičnih prirodnih katastrofa. Kako ta velikodušnost može motivirati naša društva, čak i u
svakodnevnom životu?
Kimiko, Jeffrey, Jun i Isao (Japan)

Poslije potresa u ožujku, četvero mladih iz Japana slalo je e-poštu Taizéu, koje je prepisivao Jens iz Njemačke. U porukama koje su nam zadnjih mjeseci poslali prijatelji iz Japana, očito je da solidarnost i međusobno povjerenje, ali također i jednostavno izražavanje suosjećanja u riječima i molitvama, pomažu žrtvama puno više nego što smo ponekad svjesni.

«Bili smo tako ohrabreni porukama izvan Japana», priča Kimiko, djevojka koja je volontirala u teško pogođenom području Sendaija. «Molim vas, nastavite moliti za ljude ovog područja». Jeffrey, koji živi u Sendaiju, kratko opisuje kako on vidi podršku izvana: «Mnogi su ljudi došli pomoći u Sendai. Svjestan sam mreže ljudi koji su uz nas i mole za nas». Također, Jun, koji je proveo neko vrijeme u Taizéu kao volonter, svjedoči o utjesi i olakšanju koje žrtve mogu doživjeti, kada ih podržavaju ljudi koji dijele njihovu nevolju: «Puno vam hvala za vaše misli i molitve. Kako se snažno možemo osjećati, znajući da nikada nismo sami ni napušteni. Mnogi su mi slali poruke zadnjih tjedana. Svi su govorili da mole i misle na Japan i njegov narod».
Poslije potresa, okupljanja u područjima katastrofe na zajedničku molitvu i razgovor, bili su tamošnjim kršćanima izvor hrabrosti za nastavak. «Tek nekoliko sati nakon potresa, dok su svi vlakovi i autobusi bili zaustavljeni, imali smo molitvu u jednoj od anglikanskih crkava», objašnjava Isao iz Tokija.
Osim utjehe koju možemo pronaći u molitvi, želja da pomognemo jedni drugima na praktične načine bila je više nego ikad prisutna u japanskom narodu. Kimiko objašnjava: «Ono što se dogodilo bilo je strašno, no danas sam bila vrlo dirnuta toplinom ljudskog srca. Imala sam priliku pričati s osobama koje sam poznavala, ali s kojima nikada prije nisam razgovarala. Mnogi su stranci ponudili svoju pomoć kada smo bili u nevolji. Vidjela sam solidarnost koja je bila nevidljiva, i koju su ljudi smatrali izgubljenom u ovom društvu».

«Nije tvoja imovina ono što daješ siromašnima; ti im jednostavno vraćaš ono što im pripada. Jer ti si samo zadržavao za sebe ono što je svima dano na upotrebu. Zemlja pripada svima, a ne samo bogatima, no nekolicina ju je oduzela na štetu svih koji rade na njoj. Tako, daleko od velike velikodušnosti, ti samo plaćaš svoj dug.» (Ambrozije Milanski, IV. stoljeće)
Tatyana (Rusija)

Kada se suočite s patnjom, kada vidite teško bolesno dijete ili susretnete siromaha koji nema ništa, to je obeshrabrujuće. Susret s patnjom često nas ostavi bez teksta: čini se da je prebolno otvoriti joj svoje srce, preriskantno izaći iz svoje sigurne zone i uopće pokušati misliti o njoj. No uvijek imate izbor: pobjeći, sakriti se, praviti se da patnja u vašem životu ne postoji. No, možemo također i usporiti s našim užurbanim životima, pogledati drugome u oči, priznati našu nesposobnost i reći: «Nemam puno ljubavi, siromašan sam kao i ti. Bogu si važan koliko i ja. Ne mogu doista dijeliti tvoj život – no dozvoli da budem s tobom u tvojim kušnjama i pružim ti ruku».

Pretjerano nagomilavanje materijalnih dobara ubija radost. Drži nas zarobljenima u zavisti. Sreća leži drugdje: odlučivši se za jednostavan stil života, radeći ne samo za profit, nego i dajući tim radom smisao životu, dijeleći s drugima, svatko može doprinijeti stvaranju budućnosti mira.
Daniel (Slovačka)

Pokazati da volimo Krista ne znači samo otići na drugi kraj svijeta kako bismo pokazali koliko možemo učiniti za druge. Dnevni izraz Božje ljubavi prema meni povezan je s milosrđem. Kada je ljubav za Boga izraz moje vjere, tada je milosrđe moja vjera provedena u praksu. Početkom XX. stoljeća ova je poruka Božje milosrdne ljubavi postala snažnija, po životu i misiji svete Faustine Kowalske, koja je provela svoj kratak ali vrlo bogat, mističan život, u dubokom odnosu s Isusom. U njenom dnevniku možemo pronaći toliko primjera nesebične ljubavi koje možemo provesti u djelo.
Kada vidim svoje granice, razumijem da ne mogu napraviti tako puno – no u povjerenju, koje dolazi iz moje vjere, mogu živjeti u ovisnosti o Bogu. I ono što se isprva čini kao krhkost, može postati nešto izvan mene – milosrđe u malim, gotovo nevidljivim stvarima.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article12663.html - 22 July 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France