U Južnom Sudanu: listopad, 2011.

«Mi smo narod u povojima, postojimo tek tri mjeseca i tri dana. No, danas smo građani prve klase. Koja je naša uloga u izgradnji novoga Sudana? Može li ljubav naći svoje mjesto u politici i razvoju?»Tako je biskup Santo, pomoćni biskup biskupije Juba, uveo nazočne u simpozij «Crkva svakog plemena, jezika i naroda», održan u glavnom gradu Južnoga Sudana, od 13. do 16. listopada. Jedan od braće iz Taizéa, koji živi u Nairobiju sudjelovao je u ovom susretu.
JPEG - 19.8 ko

Mladi u Rumbecu

Bio je to prvi put od 1984., da se Katolička Crkva susrela s drugima, uz širok poziv izvan svojih zidina: bili su tu predstavnici drugih crkava, članovi parlamenta i predstavnici vlade. Atmosfera je bila obilježena proglašenjem neovisnosti 9. srpnja 2011: zahvalnošću, i ozbiljnošću u suočavanju s nepoznatom budućnošću.

Od prvih ekspedicija zapadnih istraživača i početka kolonizacije oko 1820., sudbina Južnih Sudanaca put je patnje i poniženja. Turska dominacija, pobune Mahdista, anglo-egipatski kondominijum, nakon čega je uslijedila brza dekolonizacija kojom su profitirali samo na sjeveru, a koja je nametnula svoj jaram i želju usvajanja arapske i islamske kulture. To je izazvalo otpor na jugu: pobune, gerilske akcije, progonstvo. Cijena je bila visoka, u ljudskim životima i usporavanju razvoja, ali taj težak i kompliciran put je također ulaznica u svijet. «Hic sunt leones» (Ovdje su lavovi) - do 18. stoljeća, tako su nas pokazivali na zemljopisnim kartama. Tijekom sukoba, pregovora, remisija i povratka u nasilje, rijeka izbjeglica; korak po korak, počinjalo je buđenje, izlazak u vanjski svijet i širenje kontakata. U 2011., s referendumom o neovisnosti i proglašenjem neovisnosti šest mjeseci kasnije, okrunjeno je to međunarodno priznanje. «Mi smo 193. zemlja Ujedinjenih naroda i također najsiromašnija zemlja na svijetu...»; riječi su koje govore o ponosu na prijeđenom putu i neizmjernosti zadaća koje tek treba poduzeti.

JPEG - 16.1 ko

Priprema molitve

Petar Tiberius je umirovljeni profesor, pa je on «starina» čija se riječ i svjedočanstvo poštuju. «Od ropstva do današnje neovisnosti, vjera je ta koja nas je oslobodila! To je vjera koja nam je otvorila oči, zbog čega, nakon ostvarenja neovisnosti, želimo zahvaliti našim prethodnicima i onima koji su ih doveli do nas. Naši narod je obilježen ropstvom. Oni su sumnjali imamo li mi uopće duše. Misionari su došli s drugim pogledom: naučili su lokalne jezike, odlazili na pogrebe, sudjelovali u službenim događajima. Vjerovali su u evangelizaciju slobodnih Afrikanaca. Učinili su sve što su mogli kako bi iskorijenili ropstvo. Afrika nije prokleta zemlja, njeni stanovnici nisu rođeni da postanu robovi. Oni su ljudska bića dostojna spašavanja, oslobođenja, evangelizacije i razvitka. Nismo postojali: misionari su nas stavili na kartu ovoga svijeta, učinivši nas dijelom sveopće Crkve. To je bilo uvjerenje Daniela Combonija, koji je imao dvostruku strast: za Evanđelje i za Afriku. On je donio obnovljeni pristup misijama: suradnja sviju, uspostavljanje autonomne afričke Crkve, važnost žena. U praktičnom smislu, misionari su uveli poljoprivredu, prve strojeve, knjige, ali i potragu za mirom, pomirenjem, praštanjem, primanjem onih iz drugih plemena koji su se borili jedni protiv drugih. Tijekom godina sukoba i unatoč protjerivanju misionara, Crkva je jedina institucija koja je ovdje ostala. Vlada nas je izdala, Ujedinjeni narodi su se povukli, tradicionalni sustavi su uništeni. Katehisti su nastavili voditi lokalne zajednice, koje su se ponekad morale i premjestiti, kako bi pronašle utočište. Crkva je pružala neophodnu hranu, zdravstvene usluge, obrazovanje, sigurnost, ali i posredovanje u mirovnim pregovorima. Crkva je bila jedini glas obrane ljudskih prava.»

JPEG - 18.7 ko

Visoka škola Loretto u Rumbecu

Priče slijede jedna iza druge, pune dostojanstva, skromnosti, obuzdavanja podnesenih patnji. Upozorenja organizatora i pitanja iz publike također otkrivaju probleme doživljene u ovoj novoj slobodi.
Na kraju nedjeljne mise u katedrali, predsjednik Salva Kiir, redoviti župljanin kada boravi u glavnom gradu, pozvan je da govori. Kao pedagog, objašnjava djelovanje vlade posljednjih mjeseci i potiče svaku osobu da igra svoju ulogu u naporima koji će biti potrebni: «Nezavisnost je sloboda, to je odgovornost. Morat ćemo razvijati ’radare’ kako bismo uvidjeli što je dobro a što nije.»
«Juba nije Južni Sudan!», podsjeća me svatko koga susrećem, «morate ići u provincije.» Tako je i bilo, nakon 45 minuta leta u avionu Svjetskog programa za prehranu, bio sam tjedan dana u središtu zemlje, u regiji Rumbec, glavnom gradu države jezera.
Dva i pol sata hoda sjeverozapadno od Rumbeca, preko šumovitih ravnica i močvara, nalazi se župa Tonj koju vodi tim salezijanaca. James je Indijac, Pedro Španjolac, Henry Koreanac... Upoznao je mlade s pjesmama iz Taizéa, koje je otkrio dok se školovao u Brooklynu. Ovo je treća večer meditativne molitve. Od 16.30 pridružit ćemo se mladima koji vježbaju pjesme na gitari, a vodi ih slovački volonter. Vijetnamski brat organizira uređivanje malog podija u sredini školskog dvorišta.

JPEG - 18.3 ko

Crkva u Rumbecu

Nastavljamo, pažljivo improvizirajući dva dana susreta s učenicima škole Loreto. U 16.30 tamo je susret pod stablom, za razmišljanje o izvoru povjerenja i Kristovom pozivu. Slijedi prvih pola sata osobnog razmišljanja u tišini prije slušanja onoga što svaka osoba želi podijeliti. «Oni ne razgovaraju u malim grupama, ali ako ih pozovemo da se izraze pred svima, a svi ih slušamo, tada sudjeluju», objasnila je sestra Ann.

Svake večeri, u šestom razredu pretvorenom u molitveni prostor, cijela se škola sastajala na zajedničku molitvu, s molitvom oko križa u petak, i večeri svjetla u subotu. U nedjelju se izaslanstvo učenika pridružilo mladima župe. Nakon bogoslužja, sastalo se osamdeset mladih ljudi iz cijelog grada. Zajedno smo gledali film o susretu u Kigaliju, koji se priprema za studeni 2012.

U Južnom Sudanu Crkva je još uvijek vrlo blizu svojih početaka. Kao i u drugim mjestima i u drugim vremenima, Krist se objavljuje kroz svjedočanstvo zajednica koje slave Boga, prisutnog u ljudskoj patnji, koji je dao svoj život i otvorio način života kroz najveću patnju i poniženje. On omogućuje ljudima tražiti i naći smisao života čak i u najdramatičnijim okolnostima. Prvi misionari, prvi afrički svećenici koji su predali svoj život u vatri Evanđelja, potvrdili su njegovu poruku mira i praštanja. Danas oni koji svoje živote posvećuju njemu, i služe svoje afričkim domaćinima kao braći, osiguravaju nastavak njihovog rada.

JPEG - 20.3 ko

Nedjeljno slavlje u Rumbecu

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article13144.html - 8 December 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France