Riječi brata Aloisa

Svake večeri Susreta, tijekom zajedničke molitve brat Alois se obratio mladima.

četvrtak navečer, 31. prosinca 2015.

Primili smo takvu velikodušnu dobrodošlicu u Valenciji. Želio bih se zahvaliti obiteljima, župama, crkvenim vođama, svima u gradskoj i regionalnoj upravi Valencije te u državnim službama, koje su omogućile nesmetano odvijanje našeg susreta.

Svaku večer sam vam govorio o Siriji i mnogi se pitaju: što možemo učiniti kada smo suočeni s nasiljem? Odgovor koji sam tamo čuo je: ono što možemo učiniti jest da izrazimo da Bog ne želi nasilje, nego da je Bog ljubav. Ne samo riječima, nego našim životima.

Pokažimo da je Crkva zajednica ljubavi tako da budemo otvoreni za one oko nas, pružajući gostoprimstvo, braneći potlačene, dijeleći ono što imamo.

Kako bismo unijeli više bratstva u naša društva, potiču nas znakovi nade. Jedan nam takav znak daju inicijative dijeljenja koje su sve brojnije, na primjer, s onima koji znaju iskušenja nezaposlenosti ili s migrantima.

Drago nam je da smo u Taizéu nedavno bili u mogućnosti primiti na naše brdo kršćansku obitelj iz Iraka. Oni su ovdje s nama u Valenciji.

Mi smo također ugostili jedanaest mladih muslimanskih imigranata, iz Sudana i Afganistana. Jednom, tijekom ručka su nam rekli da osuđuju one koji koriste islam kako bi činili zločine.

Takav jednostavan kontakt s muslimanima mijenja naš stav. Kao kršćani, mi želimo otkriti kako je Bog prisutan i u drugim religijama. A zajedno s njima moramo ustvrditi da je nemoguće opravdavati nasilje u Božje ime.

Još jedan znak nade jest da mnogi ljudi shvaćaju da se bratstvo i milost moraju proširiti na naš prekrasni planet, na sve stvorenje. Zemlja je naš zajednički dom. Naša solidarnost sa svim stvorenim također je i način traženja mira.

Iskorištavanje bogatstva zemlje bez obaziranja i solidarnosti s budućim naraštajima je nepravda i sebičnost. Svatko može graditi budućnost mira dijeleći s drugima i odabirući razborit te umjeren način života.

Ustrajmo u molitvi za mir. Bismo li mogli svi, svake nedjelje navečer, provesti pola sata u tišini u crkvi? Pola sata kako bismo prvo povjerili Bogu zemlje i narode koji pate od nasilja, te pružili dobrodošlicu Kristovom miru u nama.

Nadamo se da će naše hodočašće ovih dana pridonijeti izgradnji Europe sa njezinom prekrasnom raznolikošću, u ovom trenutku, kada smo u opasnosti od unošenja sumnje: Europe koja je više ujedinjena, Europe koja će biti solidarnija s drugim kontinentima.

Ove godine, mi braća, želimo živjeti novi znak solidarnosti među kontinentima. U veljači, dva brata će otići na Kubu živjeti kao mala zajednica bratstva i dijeljenja s ljudima. Jako mi je drago da to mogu objaviti ovdje, jer je Španjolska uvijek bila bliska Kubi.

I kod kuće, svi želimo biti svjedoci mira oko nas. Sjetimo se: svaki od naših života može postati malo svjetlo mira koje svijetli u tami, čak i ako nam se taj plamen ponekad čini slab i nestalan.

Svojom tajanstvenom prisutnošću prati nas Krist, Uskrsli Gospodin. Ponizno, on nas pita kao što je pitao Petra u Evanđelju: »Voliš li me?« Kao i Petar, želimo odgovoriti: »Ti sve znaš, ti znaš da te volim.«

srijeda navečer, 30. prosinca 2015.

Provevši Božić u Siriji, bolje sam razumio koliko je teško, za narod te zemlje, znati da područja borbi nikada nisu daleko. Ljudi su već navikli na zvuk bombi.

Večeras vam želim prenijeti najsnažnije riječi koje sam čuo u Siriji. One dolaze od jednog mladića koji je rekao: »Recite u Europi, recite na susretu u Valenciji da je većina ljudi u Siriji oduvijek živjela i želi nastaviti živjeti u zajedništvu s različitim religijama.«

A na kraju je tužno dodao: »Ali naš glas se ne čuje. Buka oružja je najglasnija.«

Suočeni s nasiljem, gdje god se pojavi, neki se pitaju: gdje je Bog? Bog je tu, on pati sa žrtvama. Na nama je da budemo svjedoci, svojim suosjećanjem i milosrđem.

Ponekad dopuštamo da nas strah hipnotizira. Protivljenje strahu ne znači nužno da će on nestati, nego da ne bismo trebali biti paralizirani njime.

Obnavljati bratstvo među ljudima jedini je put da pripremimo budućnost mira. Ne smijemo dopustiti da odbacivanje drugih uđe u naša srca jer to je sjeme barbarizma.

Bratstvo je put koji je otvorio Isus, koji o tome govori u prispodobi o dobrom Samarijancu koju smo upravo pročitali i koja je predstavljena na ikoni milosrđa koju imamo pred nama.

Mi kršćani zajedno činimo vidljivu Crkvu, ali vjerujemo da Evanđelje stvara još širu zajednicu: u Božjem srcu svi ljudi tvore jednu obitelj. Jesmo li u potpunosti prihvatili pluralizam ove ljudske obitelji? Ako nismo, nećemo moći govoriti o univerzalnom bratstvu.

Sutra ćete razmišljati kako proširiti milosrđe do društvenih dimenzija: kako prevladati strah od stranca, od različitih kultura? Kako pomoći oblikovati novo lice koje migracije daju našim društvima?

Pružajući svaki tjedan gostoprimstvo u Taizéu mladim ljudima svih porijekla, pokrećući »Hodočašće povjerenja na zemlji« sa susretima na svim kontinentima, trudimo se živjeti ovo univerzalno bratstvo koje priprema mir.

Sljedeće ljeto, nakon tjedana susreta u Taizéu, imat ćemo susret mladih u Africi. Bit će važno slušati što Duh govori kroz mlade generacije Afrike, obilježene takvom životnom snagom. Nekoliko tisuća mladih iz Zapadne Afrike okupit će se – i mladi iz drugih kontinenata također su pozvani – od 31. kolovoza do 4. rujna u Cotonou, u glavnom gradu Benina. Drago nam je pozdraviti među nama večeras ovdje katoličkog i protestantskog nacionalnog povjerenika za mlade iz Benina.

I na kraju 2016. godine održat će se 39. Europski susret [http://www.taize.fr/hr_article20059.html].

utorak navečer, 29. prosinca 2015.

eć nekoliko godina postoji poziv da dođemo u Valenciju na Europski susret. Prije godinu dana, najavljujući da će to biti moguće ove godine, rekao sam mladim Španjolcima: vi ste duhovni sinovi i kćeri Terezije Avilske čiju 500. obljetnicu rođenja slavimo, kao i Ivana od Križa. Oni su probudili mistični život u Španjolskoj. Sada je pak vaša generacija pozvana zapaliti u svojoj zemlji vatru obnovljene vjere.

Mi smo željeli doći u Španjolsku primiti ovu vatru, kako bi ona mogla gorjeti diljem Europe. Željeli smo doći u Španjolsku otkriti bogatu raznolikost njenih regija. Hvala vama, nadbiskupe, dragi kardinale Cañizares, i cijeloj Crkvi u Valenciji za tako lijepu dobrodošlicu. Sada će nam se obratiti kardinal, a ja ću reći nekoliko riječi na kraju naše molitve.

Na kraju molitve:
Sinoć sam vam rekao kako sam proveo Božić u Siriji. Prije odlaska u Siriju, bio sam u Libanonu. Libanon je preplavljen izbjeglicama, gotovo dva milijuna izbjeglica na četiri milijuna stanovnika.

U dolini Bekaa, posjetili smo improvizirane kampove. Kao i u Siriji, dojmila me se pozornost s kojom se svi brinu za djecu. U jednom od kampova, izbjeglice su sami organizirali improvizirane škole, također i za malu djecu. Nekoliko puta sam čuo da je njima odgoj i obrazovanje djece prioritet.

Drugi im je prioritet da žive zajedno sa svojim različitostima. Libanon nam šalje ovu poruku: moguće je živjeti zajedno s različitim religijama. Ova zemlja se temelji na međusobnom poštovanju. Čak i nakon kušnji koje su trajale koliko i građanski rat, Libanonci uvijek su se vraćali tom idealu. Pomolimo se s njima kako bi oni s time mogli nastaviti.

Danas je bilo predloženo kako bi se svatko od vas trebao povjeriti Božjem milosrđu koje će zauvijek ostati živi izvor. Posvetivši sljedeću godinu traženju toga kako živjeti milost, pridružujući se tako godini milosti koju je pokrenuo papa Franjo, nadamo se da ćemo otkriti da je Crkva prije svega zajednica ljubavi i praštanja. Vi ćete to produbiti sutra ujutro.

Naravno, naše zajednice, naše župe, naša skupine često su daleko od onoga o čemu sanjamo. No, Duh Sveti je prisutan u Crkvi i omogućuje nam da hodamo po stazama praštanja.

Milost i suosjećanje su evanđeoske vrijednosti koje mogu biti odgovor na kušnje s kojima se suočavaju naša društva; milost i suosjećanje su sposobni smiriti spiralu nasilja među ljudima. Mnogi kršćani diljem svijeta daju svoje živote za pomirenje i mir. U povijesti kršćana, mnogi su mučenici pozivali na ljubav i oprost.

Oprost je riječ koja ne dolazi uvijek na naše usne. Postoje čak i situacije kad ne možemo oprostiti. Ali barem možemo povjeriti Kristu one koji čine krivo i reći, poput njega kad je bio na križu: "Oče oprosti im, jer ne znaju što čine".

Kako bi Crkva mogla sve više i više postati zajednica ljubavi i pomirenja, mi kršćani hitno trebamo naći odgovor na ovo pitanje: kako pokazati da je jedinstvo moguće, poštujući pluralizam?

Kako bismo napredovali prema pomirenju kršćana, bitno je da se bolje poznajemo, ne samo na Zapadu, nego i međusobno kršćani Istoka i Zapada. Zato smo, nekoliko puta, s nekom braćom i mladima iz različitih zemalja, mi otišli na hodočašća u Istanbul, Moskvu, Minsk, Kijev i Lviv.

Ta su hodočašća bila toliko pozitivna da ćemo u narednoj godini otići u još jedan takav posjet, ovaj put u Rumunjsku. Patrijarh Daniel je pristao da, od 28. travnja do 1. svibnja 2016., sa 150 mladih ljudi, sudjelujemo u pravoslavnoj proslavi Uskrsa u Bukureštu.

Znamo li da, kao kršćani, imamo specifičan dar za pripremu puteva mira i povjerenja na Zemlji? Mi smo tijelo Kristovo i zajedništvo između onih koji slijede Krista može postati vjerodostojan znak pomirenja usred čovječanstva.

ponedjeljak, 28. prosinca 2015.

Za svakoga od nas, velika je radost da smo stigli ovdje i da smo zajedno u ovom prekrasnom gradu Valenciji. Hvala vama koji nam pružate dobrodošlicu! Večeras im želim zahvaliti na narječju Valencije: (valencijski govor) Hvala vama, mladima i onima ne-tako-mladima iz grada i regije, hvala obiteljima i župama, dirnuti smo toplinom vaših srca.

U subotu sam stigao izravno iz Sirije, gdje sam proveo Božić. Ranije sam bio u Libanonu, gdje sam se pridružio dvojici moje braće koji su ondje boravili dva mjeseca. Bliski istok nije daleko od nas i ono što se tamo događa ima utjecaj na nas u Europi.

Svi, koje sam upoznao u Siriji, rekli su mi: »Molite za nas.« Poslušajmo njihov poziv i povjerimo Bogu one koji pate zbog nasilja na Bliskom istoku. Nosimo u sebi dirljiva pitanja koja oni postavljaju: Zašto sve ovo nasilje? Gdje je Bog?

Proveo sam Božić u sirijskom gradu Homsu. Stupanj razaranja je nezamisliv. Velik dio grada je u ruševinama. To je grad duhova. Neke se obitelji sada vraćaju i pokušavaju se smjestiti u ruševinama, bez vode i struje.

U središtu Homsa, ispred srušene grkokatoličke katedrale, župljani su organizirali božićno slavlje za djecu. Neki su mladi pripremili darove. Djeca su pjevala. Rijetko sam imao priliku doživjeti božićno slavlje na kojoj se evanđeoska poruka mira tako snažno osjećala.

Na Božić se sjećamo da je Isus došao posvjedočiti beskonačno Božje milosrđe. Protiv njega se pokrenulo nasilje, ali ono nije moglo nadvladati njegovu ljubav.

Danas, diljem svijeta, novi oblici nevolja, migracijskih, ekoloških ili društvenih, predstavljaju izazov za vjernike različitih religija te nevjernike, i zahtijevaju nove oblike solidarnosti.

Bez gubitka lucidnosti, ali opirući se strahu, mi bismo upitali Boga: pokaži nam kako možemo pridonijeti, bez odgode, u blizini i daleko, kako bismo omogućili da tvoj mir zasja usred čovječanstva i cijelog stvorenja...

Što možemo učiniti kada smo suočeni sa sukobima? Kad su oni već izbili, često je prekasno. Spiralu mržnje i osvete izuzetno je teško prekinuti. Rane su preduboke da bi srca mogla naći mir.

Koliko je bolje otvoriti oči i vidjeti kako sukobi nastaju? Srce je ono koje treba promijeniti. Mir mora izvirati iz dubokog izvora. To je izvor koji leži u miru koji nam daje Bog. Da, svjetski mir počinje u srcu.

Da bismo postali žene i muškarci mira, trebamo hrabrosti. To je hrabrost Evanđelja, hrabrost milosrđa koja nas pokreće da bezuvjetno otvorimo svoje srce svakom ljudskom biću.

Tijekom ovih dana u Valenciji, i tijekom narednih godinu dana, mi ćemo zajedno tragati za tim kako u sebi probuditi hrabrost milosrđa. S tim ciljem svima je predloženo pet konkretnih prijedloga. Oni se nalazi u »Knjižici susreta« koju ste primili.

Sutra ćete razmjenjivati mišljenja o prvom prijedlogu, onom koji vodi do izvora: kako se povjeriti Bogu koji je milost? U prispodobi o Isusu koju večeras čitamo, sin se prvo udaljava od svog oca, ali mu se onda vraća, povjerava mu se i u očevoj dobrodošlici otkriva sliku Božju neograničene milosti. Ovdje je naš izvor.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article19944.html - 17 July 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France