Svi sveti 2016.

Svjedočanstva izbjeglica u Taizéu

Tijekom blagdana Svih svetih više od pet tisuća mladih Francuza prošlo je kroz Taizé u tri uzastopna vala. Tu su među ostalima susreli mlade Nijemce, Belgijance, Nizozemce, Dance i Španjolce koji su isto došli na brežuljak na hodočašće, kao i mlade izbjeglice koje je zajednica primila prije godinu dana, kao i jednu iračku obitelj.

Ahmed, mladi Sudanac od 23 godine i Nemat, Afganistanac star 25, pripremili su ovaj tekst i podijelili svoja iskustva:

Zovem se Ahmed i rođen sam u malom selu u Darfuru u Sudanu. Kad mi je bilo 11 godina pripadnici jedne milicije uništili su moje selo, a ja sam tijekom napada uspio pobjeći, ali mi je cijela obitelj rastjerana i ostao sam sâm. Odveli su me u kamp gdje sam našao ujaka koji me zatim poveo u okolicu Khartouma. Kasnije sam saznao da mi je u napadu otac ubijen, a da su majka, sestra i braća završili u kampu u Darfuru. Ja sam ostao s ujakom i 2013. na sveučilištu počeo studirati pravo.

U Khartoumu je bilo puno rasizma i predrasuda prema ljudima iz Darfura i imao sam puno problema na sveučilištu. Progonili su me, bio sam u zatvoru, mučili su me... Bilo je tako teško da sam otišao u Libiju gdje sam četiri mjeseca radio, ali nisam dobio plaću; bilo je puno nasilja. Rekli su mi da u Europi mogu naći mir, jednakost, sigurnost i pravdu i odlučio sam čamcem prijeći Mediteransko more.

Zahvaljujući Crvenom križu i njegovoj službi za spašavanje stigli smo u Italiju. Ali i tu sam zlostavljan i nisam našao ono što sam očekivao. U kampovima u kojima sam bio rekli su mi da nastavim put do Francuske. Kad sam stigao u Nicu bilo je jako hladno na ulici, pa sam se obratio policiji. Dozvolili su mi da prenoćim u zatvorskoj ćeliji, ali idući dan su mi rekli da to nije hotel i da moram otići. Stigao sam u Pariz i spavao tri noći ispod mosta u blizini željezničke stanice. Razbolio sam se i neki Afrikanci su mi rekli da odem u Calais i potražim udruge koje će mi pomoći. Tamo su mi rekli da mogu dobiti smještaj u kući ako pristanem otići u drugi dio Francuske.

Pristao sam i u autobusu susreo još jednog nepoznatog Sudanca. Nakon 11 sati vožnje stigli smo jedne maglovite večeri u malo selo – Taizé. Bojali smo se i nismo htjeli izaći iz autobusa. Kad smo konačno morali na toalet, izišli smo, ali je nakon toga naš autobus nestao! Dočekao nas je gradonačelnik, ljudi iz sela i braća iz zajednice i predstavnici jedne udruge. Tada je u ovom selu počeo moj novi život.

Dan za danom upoznavali smo selo i njegove stanovnike. Ljudi su nas dolazili posjetiti, ali nismo ništa razumjeli jer nismo govorili francuski. Zahvaljujem volonterima koji su dolazili da nam pomognu s učenjem francuskog!

U našoj skupini koja je zajedno stigla iz Calaisa svi smo bili muslimani, ali nas je bez problema prihvatila kršćanska zajednica. Dobili smo prostoriju u kojoj smo mogli moliti i poštivali su nas. Ponekad smo išli u crkvu da vidimo kako vi molite, a ponekad su braća išla s nama u džamiju. Mirno živimo zajedno.

Našli smo veliku obitelj. Jedan od braće nam je poput starijeg brata, a u jednoj obitelji u selu imam mamu i ujaka. Svakog od nas prati jedna obitelj iz sela i jednom tjedno u Clunyju posjećujem obitelj koja me prihvatila i jedem s njima. Zahvalan sam im jer su mi puno pomogli.

Prije svega, već smo dobili pozitivan odgovor na zahtjev za azilom. Dobio sam status izbjeglice prije ljeta, pa sam tri ljetna mjeseca radio u jednoj poljoprivrednoj zadruzi i uštedio nešto novca da sad mogu studirati.

Živim u Taizéu već skoro godinu dana i stekao sam prijatelje iz cijelog svijeta. Rekao bih vam samo da se ne bojite susresti one koji su drugačiji od vas.

Ahmed


— -

Zovem se Nemat i dolazim iz Afganistana. Živio sam skoro godinu dana u zajednici u Taizéu i upravo sam se preselio u susjedno selo Ameugny gdje sam unajmio malu sobu. Radim u građevinskoj firmi.

Dolazim iz sela u sjevernom Afganistanu gdje sam živio s obitelji i rođacima i radio u očevom dućanu. Zbog nesigurnosti i straha od terorističkih grupa počeo sam raditi za policiju u drugom dijelu zemlje.

Jednog dana, dok sam se vozio s kolegama policajcima, na cesti je eksplodirala bomba; trojica mojih kolega su poginula, a ja sam teško ranjen. Dugo sam bio u komi i ostao sam u bolnici tri mjeseca. Nakon toga Talibani su napali moje selo i uništili našu kuću; dvojica moje braće i bratić su ubijeni. Ostatak obitelji je pobjegao u planine.

Tako sam se uplašio da sam odlučio otići u Europu. Prošao sam Afganistan pješice, hodajući noću, a danju spavajući po šumama. Putovao sam kamionima stiješnjen s gomilom ljudi i stigao u Grčku nakon osam sati putovanja u malom plastičnom čamcu koji je prevezao pedesetak ljudi. Po Europi sam putovao autobusom, vlakom, pješice. Ukupno sam prešao 11 zemalja prije nego sam 25. studenoga 2015. stigao u Francusku. Moje je putovanje trajalo tri mjeseca.

Bio sam u Parizu, zatim tjedan u Calaisu, pa sam 4. prosinca stigao u Taizé s dva Afganistanca i tri Sudanca,a ovdje sam našao još sedam Sudanaca. Druga dva Afganistanca željela su otići nakon dva dana i ostao sam sâm s deset Sudanaca. Nisam govorio engleski ni francuski i bilo mi je teško komunicirati, ali dočekali su me tako toplo da su mi, zajedno s braćom iz Taizéa, postali poput obitelji.

Ja sam musliman i osjećam se vrlo dobro ovdje među kršćanima. Svi se molimo Bogu. Osjećam se kao kod kuće u Taizéu, ali ako se jednog dana mir i sigurnost ponovo uspostave u mojoj zemlji, naravno da bih se volio vratiti.

Nemat


— -

Eman, majka iračke obitelji, također se obratila mladima za vrijeme susreta. Ona je napisala:

Zovem se Eman AL CHOCHONA i živim u susjednom selu Ameugnyj s mužem Mithaqom i dvojicom sinova, Manuelom koji ima 7 i Noorom od 4 godine. Mi smo irački kršćani, pripadnici Sirijske pravoslavne Crkve i živjeli smo u Bartelli, malom gradu s pretežno kršćanskim stanovništvom u dolini Nineveh u blizini Mossula.

U lipnju 2014. vojnici Islamske Države zauzeli su Mossul, a početkom kolovoza napali su Kurdske pešmerge koji su još branila Bartellu. Petog kolovoza morali smo napustiti svoju kuću i sve što smo posjedovali i pobjeći zajedno sa svim stanovnicima Bartelle u irački Kurdistan. Prvo smo spavali na podu, onda smo dobili šator, a zatim kamper koji smo dijelili s još jednom obitelji, da bi u studenom dobili smještaj u trosobnom stanu s još dvije obitelji. U svemu smo ovisili o pomoći nevladinih udruga i Crkava, nismo mogli naći posao i život nam je bio jako težak. Nije bilo škole za djecu niti nade za budućnost i stalno smo se plašili da ćemo morati bježati dalje.

Odlučili smo napustiti Irak i u siječnju smo kontaktirali prijateljicu koja je boravila kao izbjeglica u Francuskoj. Ona je poslala naše podatke zajednici u Taizé preko jedne udruge iz Pariza. Braća su preuzela brigu oko toga da u lipnju 2015. dobijemo vizu za Francusku i avionske karte. Stigli smo u Francusku 12. lipnja 2015. Braća su nam pomogla oko dobivanja statusa izbjeglica i svih administrativnih procedura. Sada živimo u miru u Ameugnyju, muž mi radi, a djeca idu u školu. Učimo francuski uz stanovnike sela koji nam pomažu. Zahvalni smo braći i ljudima u selu koji su nas primili i pomogli nam.

Ovih dana s velikom pažnjom pratimo događaje u Mossulu i zadovoljni smo što je iračka vojska prošli tjedan oslobodila Batarellu, makar su stradale mnoge kuće i crkve. Ali naš je život sada u Francuskoj.

Eman


— -

Tijekom ljeta, Ibrahim, 29, dao je svoje svjedočanstvo tijekom susreta s bratom Aloisom:
Zajedništvo počinje slušanjem drugoga


Hassan, star 26 godina, također je govorio u crkvi Pomirenja, u posebnom tjednu za mlade od 18 do 35 godina starosti:
article 20792 [article20792.html]

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article21075.html - 19 November 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France