Portret

Majka Tereza

Brat Roger napisao je ove retke u spomen na Majku Terezu povodom njezinog proglašenja blaženom, 2003. godine:

Živimo u svijetu u kojem supostoje svjetlo i tama. Životom kojim je živjela Majka Tereza je pozivala ljude da izaberu svjetlo. Na taj je način mnogima otvorila put ka svetosti. Majka Tereza nam je riječi Svetog Augustina napisane četiri stoljeća nakon Krista učinila razumljivima: «Ljubi i kaži to svojim životom.» Povjerenje u Boga postaje vjerodostojno i prenosi se prije svega kada ga se živi. Imao sam puno prilika razgovarati s Majkom Terezom. Često se u njoj prepoznavala svetost Kristova. U ljeto 1976. došla je u Taizé. Naš je brežuljak bio ispunjen mladima iz brojnih zemalja. Zajedno smo napisali ovu molitvu : «Bože, Oče sviju ljudi, ti od nas tražiš da nosimo ljubav tamo gdje su siromasi poniženi, pomirenje gdje su ljudi podijeljeni, radost gdje je Crkva potresena… Ti nam otvaraš taj put kako bismo bili kvascem zajedništva u čitavoj ljudskoj obitelji.»

Iste smo godine nekolicina moje braće i ja otišli na određeno vrijeme živjeti sa siromasima u Kalkuti. Boravili smo u blizini njena doma u siromašnoj četvrti, bučnoj, punoj djece, u kojoj su živjeli pretežno muslimani. Gostoprimstvo nam je pružila kršćanska obitelj čija je kuća bila smještena na križanju nekoliko malih ulica, s dućanima i jednostavnim radionicama.
Majka Tereza je često dolazila moliti s nama. Poslijepodne sam nekada išao s njom u posjet gubavcima koji nisu očekivali ništa osim smrti. Ona je nastojala umiriti njihove brige.

Ponekad je poduzimala posve spontane korake. Jednog dana, na povratku s posjete gubavcima, rekla mi je u autu: «Nešto bih vas zamolila. Recite da!» Prije no što bih odgovorio, pokušao sam saznati nešto više o tome što je htjela, no ona je samo ponovila: «Recite da!» Konačno je objasnila: «Recite mi da ćete od sada nositi svoju bijelu haljinu čitavoga dana, taj je znak toliko potreban u današnje vrijeme.» «Da», odgovorio sam, «razgovarat ću o tome s mojom braćom i nosit ću je što češće moguće.» Tako su mi njene sestre sašile bijelu haljinu, a dio je sašila ona sama.

Bila je osobito pažljiva prema djeci. Predložila mi je da s jednim od moje braće, liječnikom, svakoga jutra idem u dom za umiruću djecu kako bismo se pobrinuli za najbolesnije. Već sam prvoga dana primijetio četveromjesečnu djevojčicu. Rečeno mi je kako nije dovoljno snažna da preživi zimu. Majka Tereza je predložila: «Uzmite je sa sobom u Taizé, tamo ćete je moći njegovati.»

U avionu, na povratku, djevojčici Marie nije bilo dobro. Kad smo stigli u Taizé, počela je po prvi put gugutati kao radosna beba. Prvih je tjedana često spavala u mom naručju dok sam radio. Polako su joj se vraćale snage. Tada smo je preselili u kuću u blizini naše. Moja sestra Genevieve koja se godinama prije brinula o napuštenoj djeci i odgojila ih kao svoju, primila ju je u svoj dom. Na krštenju sam joj postao kum i volim je kao otac.

Nekoliko godina kasnije, Majka Tereza je ponovo došla u Taizé, jedne jesenje nedjelje. Za vrijeme molitve, zajedno smo izrazili brigu koja i danas vrijedi: «U Kalkuti postoje vidljivi domovi za umiruće. No u brojnim dijelovima svijeta, brojni su mladi u nevidljivim domovima za umiruće. Obilježeni prekinutim odnosima ili brigama za svoju budućnost. Rastave su ih ranile u nevinosti djetinjstva ili mladosti. U nekima to vodi do razočaranja: u čemu je dobro postojanja, ima li život još uopće smisla?»

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article4942.html - 19 November 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France