Bangladeš

Male škole za siromašne

Braća iz Taizéa već niz godina žive u Bangladešu. Jedan od njih ovdje opisuje male škole s kojima su započeli za djecu najsiromašnijima muslimanskih, hinduističkih i kršćanskih obitleji.

Uz rijeku Brahmaputra

Ljudi među kojima živimo gotovo su isključivo muslimani, s malobrojnom manjinom Hindusa i nekolicinom kršćana. Odmah nakon našeg dolaska ovamo 1987. godine, u nastojanju izgradnje mostova povjerenja, započeli smo s malim školama za siromašne. U to je vrijeme vrlo mali broj djece iz siromašnih četvrti u blizini našeg doma pohađao školu. Te su četvrti gusto naseljene i ubrzo smo upoznali puno stanovnika. Kako su djeca krenula u školu, mentaliteti su se počeli mijenjati. Brojni poslužitelji rikša ponosni su što im djeca unatoč siromaštvu idu u školu. I ispričat će vam kako se i sami znaju potpisati i pročitati nekoliko jednostavnih rečenica. Prije petnaest godina započeli smo i s večernjom školom za majke i očeve. U školi djeca uče čitati i pisati. Uče i matematiku, malo engleskog, zemljopisa i o vrijednostima važnim za njihov život i društvo. Svaka vjerska skupina ima i svog vjeroučitelja.

JPEG - 16 ko

Škole su i mjesto gdje mladi učitelji, muslimani, Hindusi i kršćani, uče zajedno raditi. Zajedno služenje siromašnima potiče osjećaj da smo jedna ljudska obitelj. U našim mjesečnim susretima nastojimo ih potaknuti da u srcu otkriju brigu za pravednost, mir i ljubav za siromašne, i poštovanje prema vjeri i kulturi drugoga.

Mohammed Abdul Aziz

Po našem dolasku u Mymensingh jedan nam je stariji čovjek dolazio pomoći sjeći drva za kuhinju. Zvali smo ga «ujak», «cha cha» na bengalskom. To je bio početak dugog i dubokog prijateljstva.

JPEG - 16.4 ko

Cha cha je sada star i pomalo zgrbljen, no još uvijek nam dolazi u tjedni posjet, iz svog sela, Borovila, oko pet kilometara sjeverno od grada. Dolazi pješice i na odlasku nam uvijek kaže: «Svake večeri kada izgovaram svoj ramaz (molitvu), molim i za svakog od vas.» «Alah i vama i meni daje istu poruku: ljubite jedni druge, pomažite siromašnima i živite zajedno u miru.»

1990. godine smo otvorili školu i u cha chinom selu. Njegovo je pravo ime Mohammed Abdul Aziz i škola je nazvana po njemu. Selo je bilo siromašno i nitko nije išao u školu. Ljudi, svi muslimani, bili su praznovjerni, uskih pogleda i nepovjerljivi prema kršćanima. Prve su godine bile teške. Kada sam biciklom išao u posjet, djeca bi za mnom vikala: «Kršćanin!» – ne kao kompliment. Kada je izbio Gulfski rat, ljudi su rekli cha-chau: «Ti si s Bushevim ljudima. Ti si izdajnik.» Cha-cha je s povjerenjem nastavio svoje prijateljstvo s nama. Danas škola ima više od 300 učenika.

Među učiteljima, na cha-chaov zahtjev, uvijek imamo dva kršćana. on inzistira na važnosti dvaju nebengalskih, kršćanskih učitelja u kolektivu (oni dolaze iz etničke manjinske skupine Garo, koja je gotovo posve kršćanska). Na svečanostima početkom krajem školske godine, školsko je dvorište puno očeva učenika, među njima je i imam lokalne džamije. I majke su pozvane, a u početku ih je dolazilo malo, stojeći pozadi ili slušajući iz učionica. Kasnije su se ohrabrile i sada čak sjede zdesna svojim muževima i braći.

Jagaroni

JPEG - 27.7 ko

Otkako su Britanci 1947. napustili Indiju, a potkontinent je podijeljen, hindusi napuštaju Bangladeš i odlaze u Indiju. Kad god u Indiji izbiju sukobi između hindusa i muslimana, hinduska sela u Bangladešu su napadnuta, njihova je imovina pokradena i egzodus se nastavlja. Oni koji preostanu ili su vrlo siromašni ili vrlo bogati. Među njima su «izopćeni», ljudi koji metu ulice i čiste toalete. Mahatma Gandi zvao ih je «Harijans», «djeca Božja». Članovi jedne grupe Harijana, koji se brinu o mrtvim životinjama i pokapaju mrtve, žive blizu nas. Područje je prljavo, a ljudi su često pijani. To je najniža skupina na društvenoj ljestvici.

Ondje smo 2003. osnovali školu, u maloj prostoriji od bambusa, na otvorenom prostoru između koliba. Prije svega smo sa skupinom mladih očistili područje. Kad se škola otvorila, došlo je 60 djece, no mnogi su ubrzo odustali. Kao i svugdje, učitelji moraju ići ujutro tražiti djecu. Ponekad u školu dolaze pijani roditelji odvesti djecu, želeći se oduprijeti bilo kakvoj promjeni u jedinom malom univerzumu koji su ikada upoznali. Usprkos svemu, škola sada ima 120 učenika i izvela je dvije generacije maturanata petog razreda. Nekoliko ih je nastavilo srednje školovanje iako to za mnoge, osobito djevojke, znači boriti se s tradicijom i nerazumijevanjem roditelja. Budući da je u gradu, ova škola se polako pretvara u vrtić. Područje je vrlo malo i u blizini ima drugih škola.

Bolashpur

JPEG - 29.3 ko

Narod Bolashpur živio je vrlo blizu nas, u siromašnom seoskom području uz rijeku. Ona je jednoga dana, prije nekih šest godina, vlada odlučila da se moraju iseliti. Došla je policija i srušila kolibe onih koji se nisu odselili dovoljno brzo. Osnovano je novo naselje uz rijeku, na niskom terenu koji je svake godine poplavljen za kišne sezone. Ponekad ljudi na dva ili tri mjeseca moraju “kampirati” drugdje na višem području, ostavljajući svoje kolibe u vodi rijeke Brahmaputra. No, vlada je uz pomoć vojske konačno podigla tlo i sagradila duge redove limenih kućica. Ovo je područje sada uredno i čisto, a ljudi su oformili vijeće koje je vrlo aktivno. Kada su napustili područje oko rijeke, obećali smo im da ćemo sagraditi školu. Ta je škola sada velika, s 350 djece, a u budućnosti će se morati još proširiti budući da vlada gradi još limenih kućica u okolini.

Ukupno sedam

Sada je ovdje ukupno sedam škola, a sljedeće godine bit će ih još. Ima puno aspekata ovih škola. Roditelji vide jedan, učitelji drugi, djeca pak treći. Za nas je to dio Hodočašća povjerenja na Zemlji koje ima puno, puno lica.

Printed from: http://www.taize.fr/hr_article627.html - 18 November 2019
Copyright © 2019 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France