Izbjeglice u Dakaru

«Sasvim mali projekti»

Na inicijativu braće iz Taizéa koja žive u Dakaru, u Senegalu, 1995. je godine pod pokroviteljstvom dakarskog Caritasa organiziran «Prihvatni centar za izbjeglice i imigrante (P.A.R.I.)». Župe i vjerske zajednice grada povjerile su joj odgovornost za aktivnost koja postaje sve nužnijom kako raste broj raseljenih osoba u zapadnom rogu Afrike.

P.A.R.I. je od početka stavio naglasak na pomaganje tim urbanim izbjeglicama kako bi ponijeli dio svoje odgovornosti: od temeljne je važnosti da se sami brinu o svojim potrebama i uključivanju u raznoliko i visoko razvijeno neformalno područje života u Dakaru.

Osnovni način na koji to čini poticanje je «sasvim malih projekata». Prije svega, P.A.R.I. pita osobu kojim bi poslom mogla osigurati svoj opstanak, budući da ni od koga ne može očekivati trajnu pomoć. Izbjeglica mora na to pitanje samostalno naći odgovor kako bi se istinski posvetio svome projektu. Nadalje, od njega se traži da sastavi popis i predračun za opremu te materijal koje smatra potrebnima. P.A.R.I. zatim ispituje projekt, osigurava sredstva i podupire one koji ostvaruju dobit radom dotične osobe. Čisto se komercijalni prijedlozi, međutim, u pravilu izbjegavaju.

Među najzastupljenijim projektima su šišanje, postolarstvo, pravljenje krafni, postavljanje uličnih restorana, rad u luci ili s rikšama na tržnicama, itd. Projekti ne prelaze vrijednost od 30 000 franaka CFA (oko 45 Eura). To je nepovratni dar. Ipak, nikada se ne daje novac. P.A.R.I. kupuje materijal i daje ga zainteresiranoj osobi.

Projekti ne prelaze vrijednost od 30 000 franaka CFA (oko 45 Eura). To je nepovratni dar. Ipak, nikada se ne daje novac. P.A.R.I. kupuje materijal i daje ga zainteresiranoj osobi.

Nakon toga, P.A.R.I. nadgleda provedbu projekta redovitim posjetima. Budući da su brojne od tih djelatnosti mobilne, to nije jednostavan zadatak. Neki koji ustraju i čine se osobito izdržljivima, nakon prve godine dobivaju dodatnu pomoć, osobito ako su odgovorni za obitelj.
Uspješnost od otprilike 60% čini se prilično zadovoljavajućom. Događa se da izbjeglica zamijeni jednu aktivnost drugom, pa proda materijal koji je P.A.R.I. priskrbio. Nema veze. U konačnici je bitno da on skrbi za svoj život.

P.A.R.I. ne tvrdi kako ti «sasvim mali projekti» osiguravaju trajno rješenje problema izbjeglica, čak i ako neki od njih ustraju i, zahvaljujući njihovu projektu, opstanu godinama. To je iznad svega način da ljudi nauče kako postati odgovoran i praktična potpora u tome.

Početak projekta ponekada se poklapa s periodom velikih poteškoća za izbjeglicu, kada projekti često propadaju zbog hitnih potreba, poput hrane. Stoga planovi osiguravaju uz opremu za «sasvim mali projekt» i «potporu u hrani». Za one koji imaju obitelj, on se sastoji od 10 kg riže, 1 litru ulja, 500 g tjestenine, šećer, mlijeko u prahu i sapun; do ukupne vrijednosti od 6550 franaka CFA (10 Eura).

Tko su izbjeglice koji dobivaju pomoć?

Tko su izbjeglice razasuti širokim područjem Dakara? Ranijih godina bilo je obitelji iz Ruande koji su u vrijeme krize napustili centralnu Afriku gdje su živjeli niz godina. Bilo je i mladih iz Brazzavillea i Demokratske Republike Kongo koji su bili u opasnosti zbog etničkih razloga ili čije su obitelji bile na «krivoj» strani u političkoj borbi. Ima i puno stanovnika Liberije koji su ponovo bježali iz svoje zemlje, nakon što su se pokušali vratiti u iluziji da konačno dolazi mir. Tu su i ljudi iz Sierra Leonea, koji su bili vrlo brojni u vrijeme krize. Od tih ranih godina, narodi su postali raznolikiji, a više nemamo posla s grupama, nego s mnoštvom pojedinaca. Među njima je sve teže razlikovati političke izbjeglice od onih ekonomskih ili običnih migranata. Oni se svi deklariraju kao izbjeglice.

Zapravo, vrlo malo onih koji traže azil konačno dobije toliko željen izbjeglički status: u prosjeku samo 6 %! Svi ostali, čim se iscrpe resursi koji osiguravaju minimum zakonske zaštite, ostaju bez dozvole boravka (zahtijeva se stalan posao) ili putovnice (morate biti u dodiru s veleposlanstvom matične zemlje, što većina ljudi izbjegava). Tako je Dakar raj za ljude «bez identifikacijskih isprava». Ako se drže po strani, ne lutaju noću i ne bave se ilegalnom prodajom, mogu živjeti godinama u Dakaru bez previše problema s policijom. Ako ih možda koji put uhvati policijska racija, mogu provesti nekoliko mjeseci u preventivnom pritvoru. Nakon šest mjeseci, sud će ih osuditi na kaznu od onoliko mjeseci koliko su već proveli iza rešetaka i zamoliti da napuste zemlju… što oni zacijelo neće učiniti.

Nova situacija

Od 2006. stanje se bitno zakompliciralo valom ilegalne emigracije u brojnim brodovima «pirogama» koje plove prema Kanarima. U ovu su pojavu uključeni uglavnom mladi Senegalci, ali i neki stranci za koje smo mislili da traže azil u Dakaru, do su oni zapravo bili «u tranzitu».

P.A.R.I. ne želi ohrabrivati ove sulude pothvate koji ponekada završavaju tragično, a najviše rezultiraju prisilnom deportacijom. Kakav gubitak energije i novca koji, međutim ilustrira gubitak iluzija dijela afričke mladeži koja je izgubila svu nadu i ne može se suočiti s budućnošću u svojoj vlastitoj zemlji. Vrlo se teško nose s neuspjehom svojeg pokušaja koji im donosi sramotu i, često, dugove. Ima i mladih Senegalaca koji se ne usuđuju vratiti kući i postaju svojevrsne izbjeglice u vlastitoj zemlji. Oni se udružuju s drugim migrantima «u škripcu», ostaju u Dakaru i snalaze se najbolje što mogu – poput mnogih drugih Senegalaca iz Dakara kojima nije puno bolje.

To je novi izazov za P.A.R.I. Mnoga pitanja iskrsavaju zbog ilegalne emigracije: puno je onih koji su protjerani i vraćeni u domovinu (a često samo sanjaju o novom pokušaju). Ne bi li bilo bolje udružiti snage s drugima, poduzeti korake prema obrazovanju i napretku koji bi mogao mladima vratiti nadu da za njih u Africi ipak postoji budućnost? Istovremeno, bit će nužno nastaviti potporu svim ovim mladim poraženim avanturistima koji su tako ogorčeni i obeshrabreni.

Kakva je sreća da ovo možemo živjeti u Dakaru, a ne negdje drugdje! Ovaj grad nudi iznimno gostoprimstvo strancima, osobito u najsiromašnijim područjima. Ljudi možda imaju malo za podijeliti s drugima, no tu je velika tolerancija koja je već postala nacionalna vrlina. To je poznata «téranga» (dobrodošlica) – koja ovdje nije samo prazna riječ.