TAIZÉSudjelovao sam u susretu mladih pod pokroviteljstvom Taizéa u Manili, na Filipinima, u veljači ove godine. Program je bio usredotočen na molitvu tri puta dnevno. Tijekom dana bismo se često sastajali u skupinama i razgovarali o našim životima.
Četvrtog dana bilo je vrijeme za kulturnu razmjenu. Sudionici iz Koreje i Japana okupili su se na pozornici i dali mi priliku da kažem poruku ispred svih okupljenih. Tema susreta bila je «Žeđ za životom u svoj njegovoj punini» i «Poziv na preobrazbu svijeta». Pošto sam govorio o svojem hendikepu, dotaknuo sam se dvije stvari koje sam želio podijeliti sa svima.
Živim s hendikepom zvanim cerebralna paraliza. Ne mogu živjeti ne oviseći o pomoći drugih. Ustajanje ujutro, presvlačenje, odlazak u toalet, jelo, kupanje… u svim tim dnevnim aktivnostima potrebna mi je pomoć drugih. Moj život je moguć samo kroz povjerenje; dijeleći uzajamno povjerenje s drugima.
Prvo sam se dotaknuo teme «Punina života». Iako sam rođen s hendikepom, vječno sam zahvalan na svom rođenju u ovom svijetu. Nikad nisam krivio svoje roditelje, niti sam mislio da je moj život teži od ičijeg drugoga. Samo sam zahvalan na tome što sam dobio priliku živjeti i zahvalan sam svojim roditeljima na svemu što su učinili da me podignu. Najjednostavnije, zahvalan sam na životu.
Druga je tema bila «Poziv na preobrazbu svijeta». Za mene je preobrazba svijeta duboko vezana za činjenicu da sam mogao sudjelovati u ovom susretu u Manili. Pokazati se svima koji su bili okupljeni već je bilo vezano za tu temu. Znam da su Taizéovi susreti otvoreni za sve, neovisno imaju li kakav hendikep ili ne. Pozvao sam sve: «Kada ovaj susret završi i vi se vratite kućama, ako poznajete neke osobe s hendikepom, molim vas da im kažete o ovom susretu. Molim vas da ih pozovete na sljedeći susret.» Rekao sam kako se nadam da ću moći upoznati mnoge ljude s hendikepom na sljedećem susretu.
Kad sam sišao s pozornice, ljudi su mi prilazili govoreći: «Tvoj je govor bio prekrasan.», «Hvala ti, bio sam jako dirnut.» Toliki su mi ljudi prišli izraziti osjećaje. Svaki od tih susreta za mene je bio vrlo dirljiv, i ostaju sa mnom kao moje dragocjenosti.
Moje prvo iskustvo Taizé susreta bilo je u Calcutti, Indija, 2006. Moji dani u Manili završili su prije no što sam shvatio. Imao sam priliku iskusiti filipinsku kulturu i družiti se s mnogim mladima iz čitave Azije. Bilo je to prekrasno interkulturalno iskustvo za mene. Razlog zbog kojeg sam odlučio sudjelovati u ovom susretu je, naravno, to što volim Taizé. No, postoji i važniji razlog. Širom cijelog svijeta, hendikepiranim ljudima je sve teže postati dio društva. Želio sam se pokazati u tim invalidskim kolicima. Želio sam reći svojim životom: «Na ovom Taizé susretu nema razlike između onih hendikepiranih i onih koji to nisu. Neka sudjeluju sve vrste ljudi. Neka sudjeluje i puno hendikepiranih. Kada sam pošao u Manilu, u srcu mi je bila ta molitva.»
Vrlo sam zahvalan mnogim ljudima koji su putovali sa mnhom i koji su mi omogućili ovo putovanje. Bilo je to fantastično hodočašće i prilika da upoznam tolike ljude. Puno vam hvala.
Ken Arita