Prije tri mjeseca započeli smo s projektom uređivanja molitvenih mjesta širom Buenos Airesa, mjesta na kojima bi se mladi mogli okupiti i sastati s Kristom na kontemplativniji i intimniji način. Da je ta ideja provediva, potvrdila je sljedeća postaja hodočašća povjerenja na Zemlji koju nas braća iz Taizéa pozivaju proživjeti u Čileu krajem ove godine.

S nekoliko svećenika i nekim laicima, počeli smo se sastajati kako bismo promislili o projektu za koji se nadamo da će se nastaviti i nakon susreta u Santiagu. Poslije tri mjeseca traganja, pripremanja i razgovora, počeli smo provoditi u djelo, u župi Santa Julia, prvi sastanak vezan uz san koji smo zajedno izgradili.

Po dolasku u župu sastali smo se s nekima od mladih ljudi koji imaju običaj voditi nedjeljnu misu u župi Santa Julia. Pomogli su nam da naučimo neke od pjesama iz Taizéa. Zatim smo imali sastanak u «cuevi», što znači «podrum», gdje se sastaju mladi. Ondje smo mogli razgledati plakate s imenima mladih župljana, sa zanimljivim fotografijama susreta i radionica. Podijelivši nešto matea, pogledali smo kratki video koji objašnjava što predstavlja Taizé i kako je Zajednica nastala.

Zatim smo pripremili sve za molitvu, onaj trenutak kada se zajednica okupi u Božjoj tišini. Neka djeca, dječaci ministranti i djevojčice iz župe, prijatelji iz Čilea, ljudi iz župe Santa Julia kao i mladi iz drugih župa pridružili su nam se. tijekom molitve, bili smo vrlo svjesni riječi Kristovog obećanja: «Gdje su dvojica ili trojica sabrana radi mene, tu sam ja među njima». (Matej 18,20)

Pjesme su slijedile ritam molitve tijekom čitavog susreta. Na kraju nas je netko zamolio da poslušamo posljednje pjesme krećući u tišini natrag svojim kućama.

Iako nas nije bilo jako puno, nadamo se da će se pročuti o molitvi da da će više mladih ljudi i župa dobiti entuzijazam za takve molitve. Kasnije smo primili SMS od ljudi koji nam zahvaljuju na onome što su primili. Mnogi su tragali za nadom.

Jedna je baka došla sa svojim 23-godišnjim unukom koji se udaljio od Crkve. Samo prije sat vremena, nazvala nas je i rekla: «Htjela bih dovesti svog unuka. On jako voli glazbu i kad bi vas poslušao, možda bi ga to motiviralo da se opet vrati. Ali ne znam kako da ga nagovorim da dođe.» Mi smo joj rekli: «Recite mu da ste pozvani na molitvu, a ne usuđujete se ići sami, pa bi vam bilo od pomoći da on pođe s vama…» Za dvadeset minuta bili su tu! I bila je to prava radost jer susret nije bio samo molitva nego i razgovor o tome što je vjera i što ona za nas predstavlja.

Ne usuđujemo se reći da se taj mladić vraća Crkvi. No, imamo povjerenja u činjenicu da je ljubav sjeme koje je zasijano u dubinu srca i da raste i raste dok ne da plod. Bog nas nikad ne napušta, kojim god putem krenuli.

Horacio i Sandra, pastoral mladih nadbiskupije Buenos Airesa