Operacija Nada

1962., brat Roger je saznao da biskup Larrain trenutno provodi u djelo ideju o kojoj mu je pričao u Rimu: razdijelit će zemlju u vlasništvu svoje biskupije kako bi stvorio kooperaciju farmera. Brat Roger prikupio je priloge u Taizéu kako bi podupro taj projekt.

U listopadu 1962., u Rimu je počeo Drugi Vatikanski koncil. Brat Roger ponovo je susreo biskupa Larraina. Biskup ga je obavijestio kako i drugi latinoamerički biskupi imaju namjeru učiniti što i on. Jedan od njih bio je čileanski kardinal Silva Henriquez, nadbiskup Santiaga: «Imamo zemlju, imamo siromašne, ali nemamo sredstava da pokrenemo farmerske kooperacije, koje bi prvo trebale dobiti subvencije, ali poslije bi mogle postati nezavisnima.»

1963., na molbu biskupa Larraina, brat Roger je osnovao fond solidarnosti u Europi kako bi se «pomoglo inicijativama sinova latinoameričkog kontinenta, kako bi dali novu nadu u život ženama i muškarcima koji su je izgubili.» Fond je nazvan Operacija Nada. Dvanaest konkretnih projekata farmerskih kooperacija ili poljoprivrednih obrazovnih institucijama u više zemalja Latinske Amerike postavljeni su kao ciljevi, koji bi se onda godinama umnažali

1964. je godine biskup Larrain predložio bratu Rogeru da fondu solidarnosti doda i drugu komponentu: da ne sudjeluje samo u potpori najsiromašnijima, nego i u njihovom duhovnom napretku. Naglasio je manjak Novih zavjeta. Taizé je trebao poslati milijun primjeraka Novog zavjeta u Latinsku Ameriku, u novom prijevodu koji je pripremila ekumenska skupina stručnjaka, prvom koji je uzeo u obzir specifične idiome Latinske Amerike. Taj je Novi zavjet dovršen 1968. i poslan svim biskupima kontinenta, ovisno o broju stanovnika. Novi su zavjeti također poslani i protestantskim Crkvama, ovisno o broju njihovih članova. Jedna je napomena sugerirala da jedan čitač pročita Novi zavjet desetorici drugih ljudi.

Sljedeće je godine slično izdanje Novog zavjeta pripremljeno na portugalskom i 500 000 primjeraka pod istim je uvjetima podijeljeno u Brazilu.

Skupina braće u Brazilu

Od 1950-ih, braća Zajednice odlazila su u manjim skupinama živjeti među najsiromašnijima. Na kraju Vijeća, postavljeno je pitanje: bi li trebalo jedno takvo bratstvo u Latinskoj Americi? Zbog veza s biskupom Larrainom i drugim čileanskim biskupima, Čile se činio najboljim mjestom za to. Nekoliko se braće spremilo za odlazak. Mjesec prije njihova puta u Čile, benediktinski opat iz Olinde u Brazilu svratio je u Taizé. Zamolio je brata Rogera, u ime biskupa Recifea, Dom Heldera Camare, da pošalje braću da žive ondje. Izabran je Brazil. Počevši od 1966., braća su živjela s mladim benediktinskim redovnicima u blizini samostana Olinda. Kasnije su se braća preselila u Vitoriu, dalje na jug, gdje su živjeli od 1972. do 1978.

1978. su se vratili natrag na sjever i smjestili u Alagoinhasu, u pokrajini Bahia. Tamo dijele život i probleme siromašnih četvrti, brinući se o djeci, podupirući osnivanje škole za djecu s teškoćama te primajući ljude na duhovnu obnovu i susrete.

Brat Roger u Latinskoj Americi

U kolovozu 1968., brata Rogera je papa Pavao VI. Pozvao da pođe s njim u njegovom avionu u Bogotu u Kolumbiji. U društvu još jednoga brata ostao je u Kolumbiji na Generalnoj skupštini CELAM-a u Medellinu, gdje je sudjelovao kao promatrač. Tijekom boravka u Bogoti brat Roger živio je u faveli. U siječnju 1975., nakon sudjelovanja u susretu mladih u Guadalajari, brat Roger otišao je s dvojicom druge braće u Čile, godinu i pol nakon vojnog puča. Ponovo je boravio u siromašnoj četvrti.

Vratio se u Čile s braćom i mladima u studenom i prosincu 1979. te otišao živjeti u Temuco, u kolibu s Mapuche Indijancima. Tamo je napisao Dnevnik hodočasnika. Proveo je noć uoči Božića u ženskom zatvoru u Santiagu.

U veljači 1979., brat Roger pozvan je kao promatrač na Generalnu konferenciju latinoameričkih biskupa u Puebli u Meksiku. Otputovao je s dvojicom druge braće.

U studenom i prosincu 1989. posljednji je put otputovao u Latinsku Ameriku s braćom, zastavši u Haitiju i Dominikanskoj Republici. Ondje je napisao Pismo iz Haitija.

Susreti mladih

Vijeće mladih pokrenuto je 1970. u Taizéu. Počevši od 1973., mladi su počeli putovati Latinskom Amerikom i organizirali susrete u Meksiku, Argentini, Peruu, Kolumbiji, Paragvaju, Boliviji i Brazilu.

Najvažniji od tih susreta održan je u prosincu 1974. u Guadalajari, u Meksiku, u prisutnosti brata Rogera. Bio je to prvi Taizé susret gdje su sudionike ugostile obitelji u svojim kućama, i sadržavao je nacrt za buduća okupljanja, u Europi i na drugim kontinentima.

Ovi su se susreti nastavili do kasnih 1970-ih. Vijeće mladih prestalo je postojati 1979., a zamijenilo ga je «Hodočašće povjerenja na Zemlji». Tih je godina bila duga stanka što se tiče susreta u Latinskoj Americi; ponovo su počeli u Brazilu 1997.; braća iz Alagoinhasa počela su organizirati godišnji susret širom zemlje.

U listopadu 1998., dvojica su braće sudjelovala u latinoameričkom susretu mladih u Čileu. Vodili su molitve u crkvi San Francisco u Santiagu. Također su sudjelovali u Latinoameričkom kongresu koji je vodio CELAM u gradu de Tralca.

Zatim je više susreta mladih održano između 1999. i 2005. u Meksiku kao postaje na hodočašću povjerenja, te u srednjoj Americi 2006..

Prvi međunarodni latinoamerički susret mladih u Cochabambi

Na poziv biskupa iz El Alta, braća su pripremala susret mladih u njegovoj biskupiji u svibnju 2004.

Tada je, nakon posjeta Boliviji i razgovora s biskupima, odlučeno da će se u Cochabambi organizirati međunarodni susret mladih u listopadu 2007. Pripreman mjesecima sa župama i obiteljima grada i okolice, taj je događaj okupio 7000 sudionika iz različitih dijelova Bolivije, iz svih zemalja Latinske Amerike te iz više europskih zemalja. Brat Alois, nasljednik brata Rogera na mjestu priora Taizéa, napisao je Pismo iz Cochabambe. Ovdje se, zbog prisutnosti 300 mladih Čileanaca, rodila ideja o održavanju drugom međunarodnog susreta u Latinskoj Americi tri godine kasnije u Santiagu.

Mladi iz Latinske Amerike u Taizéu

Kasnih 1980-ih počela je redovna razmjena između Taizéa i latinoameričke mladeži. Isprva su mladi Čileanci, Argentinci i Brazilci dolazili posjetiti brežuljak i sudjelovati u susretima mladih na period od tri mjeseca. Danas dolaze u Taizé iz skoro svih dijelova kontinenta. Bogatstvo zajedničkog života, redovita molitva i otkriće univerzalnosti Crkve za njih ostaju najviše vrijednosti i omogućuju im da, po povratku kući, obnove svoj angažman u Crkvi i društvu.