«S mojim Bogom mogu prijeći svaki zid»
Tijekom godina smo pustili korijene ovdje. U dodiru smo s brojnim ljudima. Nastojeći razumjeti svoj život, stalno smo svjesni da živimo u polovici zemlje. Povijesno Koreja nisu dvije zemlje, to je stoljećima bila jedna zemlja. Podjela između Sjevera i Juga rezultat je Hladnog rata, presađena, umnožena, postala je strašnom i posve neprihvatljivom tijekom Koreanskog rata. Odete li 20 km sjeverno od naše kuće u Seoulu, stići ćete do bodljikave žice i zapreka na cestama i dalje ne možete. Nema puno mjesta gdje zapravo možete vidjeti Sjevernu Koreju jer je područje između dviju zemalja zabranjeno. Možete samo neodređeno gledati i povjeriti Bogu one na drugoj strani. Ipak, Koreanci teže za puno višim od toga. Mislim na riječi psalma «S mojim Bogom mogu prijeći svaki zid». Toliko bih volio da mogu prijeći taj zid.
Prije nekoliko sam tjedana bio posjetiti 85-godišnjeg čovjeka u bollici. On je pjesnik, bio je novinar. Odrastao je na Sjeveru i, prije Koreanskog rata, kada je htio objaviti svoje pjesme, otkrio je kako nisu politički prihvatljive. Koračno je shvatio kako mora pobjeći na Jug i sve staviti na kocku. Ostavio je svoju mladu ženu, svoju vremešnu majku i brata koji je bio katolički svećenik. Bilo je to 1949. godine. Nije mogao zamisliti da ih nikada više neće vidjeti. Njegova je žena nedugo zatim uspjela pobjeći. No o majci i bratu nije bilo vijesti. Više ih nikada nije vidio. Izvjesno je kako je njegov brat umro 1950. godine.
Mi s Koreancima živimo njihovo dugo čekanje da se vrata otvore. Već više od pedeset godina oni kucaju na vrata te podjele kojoj u svijetu nema ravne. Crkve su Sjeveru predane kako je moguće. Na sjeveru je puno onih koji bi rado pobjegli i našli put na Jug, no to nije rješenje. Za ljude koji su živjeli na Sjeveru jako je teško naći se u sasvim drugačijem, konfuznom društvu na Jugu u kojem je teško živjeti.
Čekajući da se otvore vrata
U našem je životu Sjeverna Koreja uvijek prisutna, kao i Kina. Seoul je okružen stjenovitim i vrlo lijepim brdima. No njih se ne može vidjeti kad ih zakrije prašina iz Kine. Kina već godinama trpi od ogromnih ekoloških katastrofa, opuštošenje na Sjeveru svake se godine sve više širi. U proljeće, na kraju vrlo suhe zime, povjetarac uzdigne prašinu u pustinji i nosi je daleko iza Seoula. Ista se pojava javlja čak do Seattlea i Vancouvera: čak i u Sjevernoj Americi prašina iz Kine zastire nebo. Podsjeća nas da je Kina tu. Danas mnoštvo turista svakodnevno dolazi iz Kine u posjet Koreji. I tu vidimo jednu vrstu čežnje. S Crkvom u Kini nije moguće živjeti ono što bismo željeli. Kinezi mogu bez poteškoća posjetiti Koreju, ako imaju novaca. No nije lako dijeliti iskustva s kineskim kršćanima kako bi to željeli, i nitko ne zna koliko će to još trajati. U našim molitvama spominjemo se Sjeverne Koreje i Crkve u Kini.
Mi ne shvaćamo dovoljno u kojoj je mjeri Južna Koreja «otok»: ništa ne prelazi područje koje zemlju dijeli na dvoje. Od Seoula do najjužnijeg dijela zemlje udaljenost je oko 400 km, kao od Pariza do Taizéa. Ako od Seoula gledate na sjeverozapad, tamo je Peking: kao od Londona do Taizéa, sat i pol avionom. Na jugozapadu je Shangai: neizmjeran grad, krajnje moderan i dinamičan. Zatim je tamo Taiwan. Na drugoj je strani Japan, koji je prouzročio puno patnje u Koreji, u Kini i drugim zemljama. S vermena na vrijeme, ne često, posjetioci dolaze iz Japana tražiti pomirenje. Uvijek je tu pitanje rana iz povijesti: nikada nećemo znati kako iscijeliti te rane, i čekamo s tim ljudima da se otvore vrata, kako bismo prešli zidove. U nekom je smislu naš život u Koreji život čekanja življen u molitvi.
«Život je divan, svijet je dobar»
Među ljudima koje povremeno susrećem je udovica jednog pjesnika. Njeni su roditelji radili u Japanu, u gradu Hirošimi. 6. 8. 1945 njezin je otac pozvan, iz svake je obitelji rano ujutro bio pozvan po predstavnik, na veliki skup u središtu grada. U 8.06 ujutro iznad mjesta gdje se održavao susret eksplodirala je bomba. U Hirošimi nije bilo nij jedne obitelji koja nije nekoga izgubila.
Ta je žena toga dana izgubila oca. Nekoliko tjedana kasnije vratili su se u Koreju. Prije dvije godine, po prvi se put vratila u Hirošimu, kako bi vidjela mjesto. Nikada nije izrazila ni najmanju ogorčenost prema nikome. Provela je život brinući se za pjesnika krajnje krhka zdravlja: dala je svoj život za tog čovjeka kojeg je upoznala u djetinjstvu. Kao mladić, pjesnik je bio zatočen i mučen bez razloga. Vjerujući da će umrijeti, 1970. je napisao pjesmu poznatu brojnim Korejancima: ona je kao priprava za smrt. Nakon sve patnje, mučenja, slomljena zdravlja, na kraju pjesme kaže: «U dan kad napustim ovaj divni svijet, vratit ću se u nebo i reći: život je lijep, svijet je dobar.» Vrijedi znati kako je čovjek koji je sve to pretrpio mogao imati takvu viziju. Sveti Ivan od Križa kaže da će jedino ljubav biti važna. Život toga čovjeka bio je u potpunosti obilježen ljubavlju za njegove prijatelje i njegovu djecu – svoju je djecu jako ljubio. Ta sposobnost prijeći zidove mržnje i ogorčenja karakteristična je za Koreju: otkriti da je unatoč svemu život divan i da je to ono što na kraju vrijedi reći. Za mene je ta spoznaja milost.
