Sarajevo – grad kojega knjige i filmovi predstavljaju kao razorenoga etničkim različitostima, bombardiranoga, traumatiziranoga, okupiranoga.
No, grad dokazuje da je puno drugačiji od tih prikaza; to sam osjetila već kada mu se moj avion približavao: meka zelena polja okružuju mjesto koje se čini ispunjeno svjetlom na ovaj sunčani dan, gdje ljudi izlaze kako bi sjeli u jedan od brojnih kafića i gdje tanki tornjevi džamija ozračju dodaju nešto očima zapadnoeuropskog posjetitelja orijentalno.
Ipak, to je grad čija povijest mijenja lijepa zelena polja u puno drugačiji prizor, kada otvorite oči da biste vidjeli brojne spomene na uličnim uglovima i zgradama, razrušene kuće, te kada pažljivo slušate što vam vaši domaćini imaju za ispričati. Grad je to gdje su se mladi, unatoč svemu, mjesecima pripremali kako bi primili i ugostili nekoliko stotina mladih na vikend molitve i dijeljenja, za novi korak na Hodočašću povjerenja na Zemlji.
Stigla sam nekoliko dana ranije kako bih pomogla u prijemu prvih 120 volontera koji su došli dan ranije da bi pomogli pri zadnjim pripremama. Gotovo slavljenička atmosfera vlada tijekom zajedničkoga skromnog podnevnog obroka – kruh, voće, povrće i malo sira. Poslijepodne manja skupina započinje uvježbavati pjesme za molitve. Neki imaju dijeljenje u malim skupinama o biblijskom tekstu, drugi izrađuju znakove, a ostali dočekuju mlade koji pristižu. U podne i uvečer nakratko prekidamo posao kako bismo se otišli pomoliti u obližnju crkvu. Kako mladi pristižu, pjevanje je sve snažnije, kao i moja radost nadolazećim danima.
Sljedeće jutro, dok župe dočekuju više od 600 sudionika, radimo u olimpijskoj sportskoj dvorani, Skenderiji, pokušavajući pretvoriti sportsku dvoranu u mjesto za molitvu. Oduševljena sam vidjevši promjene - nešto narančastoga platna, ikone i svijeće mogu toliko promijeniti ambijent. Možda je to ono što mogu naučiti u ovome gradu: zapravo već imamo sve potrebno kako bismo pripremili nešto za druge i kako bismo bili zajedno. Dva kvadratna metra na podu kao mjesto za spavanje za gosta te plastične kutije iz obližnjeg kafića koje, prekrivene platnom, postaju stalci za svijeće i ikone.
Nakon prve zajedničke molitve neki su proveli poslijepodne u intenzivnoj raspravi u malim skupinama. Prije ili kasnije mnogi odlaze u grad, u šetnju starim gradom, Baščaršijom, ili na kavu i razgovor. Lijepo vrijeme također je dar; podjela obroka mogla se tako organizirati vani, ispred Skenderije, gdje uživamo u tradicionalnom grahu na popodnevnom suncu prije ponovnog okupljanja u molitvenoj dvorani.
Poslije jutarnjeg programa u župama te ručka i molitve u Skenderiji, u subotu poslijepodne podijelili smo se u skupine za sudjelovanje u jednoj od devet radionica. Njihova raznolikost je živa slika samoga grada: otkrivanje života židova, muslimana ili pravoslavaca u Sarajevu, susret sa članovima međureligijskog vijeća ili razgovor sa poznatom bosanskom redateljicom Jasmilom Žbanić. Odabrala sam posjet muslimanskom fakultetu, kako bih naučila više o vjeri većinskog stanovništva, koji su trenutno u mjesecu ramazana.
Iako je fakultet obično zatvoren u ovo doba godine, srdačno nas dočekuje jedan od tamošnjih djelatnika, koji daje kratak uvod u islam. Uvjerava nas da neće biti tabu temâ i potiče postavljanje pitanja. Skupina mlađih i starijih ljudi gotovo bez prekida postavlja pitanja: neka su praktične prirode, npr. o Ramazanu i Bajramu; druga su politička, primjerice o ulozi vjerâ u sukobima; ne zaboravljaju se ni pitanja o duhovnosti.
Čini se da je želja za učenjem o islamu vrlo stvarna i na kraju se moramo požuriti kako ne bismo propustili sljedeći dio našega programa, vespre u staroj pravoslavnoj crkvi. Crkva je vrlo malena i ubrzo prilično krcata. Kakva radost je bila vidjeti nas, toliko mladih iz različitih kršćanskih tradicija, okupljene ondje. Nedugo zatim, prelijepi pravoslavni napjevi koje je pjevala skupina mladića ispunjavaju crkvu i miris tamjana je ispunio zrak. Budući da smo već otprije znali «Bogoroditse Dievo», pjevanu «Zdravo Marijo», sa molitvi, svi su se mogli pridružiti pjevanju. Na kraju molitve, nakon kratkog oklijevanja, sve više mladih odazivalo se na poziv da dođu u sredinu crkve kako bi primili blagoslovljeni kruh. Gesta je to koja nosi još veći značaj u gradu gdje su vjerske razlike bile uzrokom tolike tuge. Jednako je lijepo, nakon ovoga iskustva zajedništva, primiti naše domaćine, kardinala Vinka Puljića i mitropolita Nikolaja, na večernjoj molitvi u Skenderiji.
U nedjelju, nakon jutarnje mise u župama i ručka sa obiteljima domaćina, okupljamo se na posljednju molitvu u crkvi sv. Josipa u Marijinu dvoru. Mnogi mladi hodočasnici nose velike vrećice sa obrokom kojega su im spremili domaćini za njihov povratak kući. Svi su proteklih dana bili ugošćeni u obiteljima i neki kažu da nije bilo lako reći zbogom.
Još jednom, tijekom molitve, biblijska čitanja i ljepota pjesama donose radost boravljenja zajedno. Ne mogu djelomično ne osjećati tugu jer je već vrijeme da svi odu kući. Istovremeno, koliko nade proizlazi iz ovakva iskustva zajedništva koje smo proživjeli proteklih dana!
«Sarajevo – grad mučen i razderan», pisali su kardinal Puljić i mitropolit Nikolaj u zajedničkome pozivnom pismu za ovaj susret, nastavljajući, «ali i pun nade i dobrote». Upravo je to ono što smo iskusili za vrijeme susreta i to je izazov kojega nosimo kući u naš svakodnevni život u našim zemljama i gradovima.
