Posljednjeg vikenda studenog ta se obnova za studente održala u Sengari kampu, na sveučilištu Kwansei Gakui. Slična obnova održana je po prvi puta u lipnju 2009. Nakon nje usljedili su brojni apeli sudionika: «Molimo vas, ponovo slijedeće godine!» Odgovarajući na tu molbu pozvali smo brata iz Taizea i «Obnova u Sengari kampu 2010.» održana je kao jedno od službenih događanja na sveučilištu. Prijavilo se 70 sudionika, a više od polovice njih sudjelovalo je i na obnovi prethodne godine. Pripreme su organizirali sami studenti s velikim entuzijazmom. Jedan od njh je napisao: «Sudjelovao sam na obnovi prošle godine i od tada čekam ovu obnovu. Slušajući riječ i sudjelujući u zajedničkom pjevanju prošle sam godine zaista našao utjehu i oslobodio se iluzija.»
«Izvor susreta»
Bio je kraj jeseni i priroda je bila prekrasna tijekom održavanja kampa: crvena i žuta boja lišća i vedrina neba. U takvom okolišu program se odvijao s lakoćom i bio je plodonosan. Tema je bila «Žeđ za životom u punini: poziv na preobrazbu svijeta.» Kroz zajedničke sastanke i rad po grupama utemeljen na Biblijskom tekstu, priči o susretu Isusa i žene Samarijanke kod zdenca (Ivan, 4), sudionici su shvatili da je ovaj Sengari kamp njihovo vrelo susreta; susreta s onim najvažnijim i jednih s drugima na dubljoj razini. Jedan je student zapisao: «Nikoga od članova svoje grupe nisam od prije poznavao. Ipak smo se otvorili jedni drugima vrlo lako, prirodno i iskreno. To je za mene bilo iznenađenje! Mislim da je to bilo moguće jer smo svi osjećali da smo suputnici na istom putovanju.»
Jednan od najdojmljivijih trenutaka bila je prezentacija postera koje je pripremila svaka grupa; izrađeni su od kolaž papira izrezanog iz starih novina i časopisa. Posteri su živo izažavali ono što je bila «žeđ» članova grupe. Neki su predstavljali žeđ za međuljudskim odnosima, neki za rješenjem svakodnevnih, konkretnih problema, a neki težnju za otkrivanjem smisla njihovih života. Gledajući i slušajući te prezentacije bio sam impresioniran njihovom kreativnošću i izuzetnim smislom za humor!
Razmatranje u tišini
Studenti su uživali u trenucima provedenom u osobnom razmatranju u tišini. Osobito za one koji su ju iskusili prvi put, tišina je bila jedno potpuno novo iskustvo i jako je na njih djelovala. Jedan student piše o tom iskustvu: «Vrijeme razmatranja u tišini bilo je vrlo dojmljivo. U početku uopće nisam znao što da radim. Počeo sam hodati šumom, a onda sam sjeo na klupicu na mirnom mjestu. Prvo sam razmišljao o temama prezentiranim na zajedničkom sastanku, a onda sam postepeno utonuo u osobno razmatranje. Iznenada sam shvatio da je vrijeme da se vratim na slijedeći sastanak!»
Mjesto molitve bilo je prekrasno uređeno jednostavnim simbolima: ikonama, svijećama, zelenilom i tkaninama u boji; puno otpalog lišća – žutog, smeđeg i crvenog – na tlu. Za vrijeme večernje molitve prvog dana oni koji su željeli uzeli su po list i stavili ga pod noge ikone križa. To su učinili kao znak da povjeravaju svoje rane Kristu, ohrabreni riječima brata Rogera: «Otpuhnite grižnju savjesti kao što malo dijete otpuhne otpalo lišće.» Molili smo okrenuti velikom prozoru kroz koji se vidio krasan pejzaž. Molitva je slijedećeg jutra započela rano, dok je još bio mrak. Dok smo pjevali i bili u tišini, polako je izlazilo sunce. Jedan je student kasnije napisao: «Jutros, kad sam vidio rumenilo neba, sjetio sam se te jutarnje molitve. Zaista je bilo prekrasno pjevati zajedno dok je sunce izlazilo!»
«Kada bi samo znala dar Božji»
Na zajedničkom sastanku i na grupama čuli smo i podijelili Kristove riječi upućene Samarijanki: «Kada bi ti znala za dar Božji». Zadnji dan, kad se približilo vrijeme odlaska iz kampa mogao sam vidjeti sjaj na licima studenata. Taj je sjaj dolazio od povjerenje: povjerenja u dar Božji koji je dan svakome od njih. Gledajući sebe i druge novim očima, sudionici su vjerojatno našli darove u sebi. Jedan je student rekao: «Nikada nisam osjećao više samopouzdanja; uvijek sam mislio da sam lošiji od drugih po sposobnostima, izgledu i karakteru. Ali tijekom obnove polako sam shvatio da se ne trebamo zabrinjavati; Bog nas je stvorio onakve kakvi jesmo i svi smo stvoreni ‘dobri’. To mi je iskustvo donijelo zaista veliko olakšanje.»
Vrijeme je prošlo brzo. Nakon povratka u svakodnevnicu studenti će možda ponovo doživjeti trenutke razočaranja ili tame, ali ja čvrsto vjerujem da ovo iskustvo dijeljenja i razmatranja, makar samo jednom godišnje, daje snagu; snagu da u životu koriste svoje darove, za sebe, ali i za druge.
Keiji Utebi je kapelan na sveučilištu Kwansei Gakuin.
Susret s jednim bratom
Kimiko je napisao: «U studenom smo pozvali jednog brata na susret Kršćanske studentske udruge (SCF), centra za mlade u Tokyju, gdje su mladi dobrodošli bez obzira na svoju vjeru. Oko šezdeset ljudi različitih denominacija i sa različitih sveučilišta pridružilo se molitvi. Susret je bio otvoren osobito za one koji inače ne idu u crkvu. Došao sam na tu ideju jer ni ja sam nisam poznavao kršćanstvo i jedan od Taizeovskih susreta bio mi je poticaj da počnem vjerovati u Boga. U Japanu je manje od jedan posto kršćana i mladih u tradicionalnim Crkvama praktički nema. Prosječni mladi Japanac baš ne ide u crkvu. Pa ipak, pritisnuti teretom materijalističkog načina života, mladi su u potrazi za istinskim smislom svog života. Mislim da im ovaj susret budi nadu i pomaže da krenu putem povjerenja. Mnogi su prvi puta sjeli pred Boga u tišini, takvi kakvi jesu. Bilo je divno svjedočiti tome da su mnogi mladi osjetili pozvani na duhovno putovanje.»
Neki od dojmova mladih nakon susreta: «Prvi puta sam bila u tišini. Iznenadilo me da mogu ovako moliti. Kao da se nešto zapalilo u dubini mog srca.»
«Nedavno sam prošao kroz težak period u životu i osjećao sam se usamljeno. Gledajući ikonu prijateljstva osjetio sam neupitnu Božju prisutnost i shvatio sam da nisam sam.»
«Osjetio sam da svatko intenzivno žeđa, pa tako i ja. Do tada sam bio zadovoljan sa sobom kakav sam bio, ali dok sam molio, zaronivši dublje u sebe, shvatio sam da i ja žeđam za nečim.»
