Tjedan dana prije Pedesetnice u Brazilu se održava tjedan molitve za jedinstvo kršćana. Tom smo prilikom odlučili otići moliti «izvan zidina». Misaoni je proces prilično jedinstven: u stvarnosti, na sjeveroistoku Brazila, ekumenizam, tobože, ne postoji. Neke od novih Pentekostalnih crkava čak zabranjuje svojim vjernicima da ulaze u katoličku crkvu. U tom kontekstu napetosti između kršćana, pa čak i konkurencije među crkvama, krenuli smo, kao skromni hodočasnici, od jednog do drugog mjesta.
Prvi posjet bio je na mjestu gdje se ispovijeda candomblé. Ta religija afričkog podrijetla zadržala se do danas prikrivajući se, još od vremena ropstva, u obliku obožavanja svetaca. Tvrdoglav ritam udaraljki. Precizno koreografirani ples. ‘Pai do Santo’, otac svetoga, koji predvodi večerašnji obred prizivanja Lemanje, božice mora. Te su subote dvije mlade žene pristupile izvršenju svojih «obveza», dajući prvi zavjet inicijacije. Nakon pauze i okrepe punim tanjurom feijão-a, kuhanog crvenog graha, koji je glavni dnevni obrok na sjeveroistoku, Lemanjá se pojavljuje u obliku Pai do Santa, koji je sada odjeven u žensku odjeću, pleše sam i dolazi pozdraviti, zagrliti i blagosloviti svakog od prisutnih.
Drugi posjet bio je posvećen jednom od brojnih baptističkih crkava u središtu grada, Crkva Betlehem (karizmatični Baptisti). Zajednica je, čini se, uglavnom sačinjena od srednje klase: automobili su parkirani oko crkve. U unutrašnjosti je pripremljena topla dobrodošlica za one koji su tamo po prvi puta. Slavlje je vođeno mali triom: gitarom, basom i bubnjevima. PowerPoint prezentacija potiče ljude da pjevaju i uđu u tu iznimno moćnu glazbu. Vrlo je živo, a zatim se atmosfera smiruje za dugu propovijed na temu poziva: kao Gideonu i Mojsiju, Bog i nama govori: «You can» (možete). Mi smo pozvani okrenuti se prema našim susjedima i reći im: «Možete! ». Ljudi to čine vrlo ozbiljno. Nakon što je služba završena, rasprava se i dalje nastavlja na trgu ispred crkve uz čašu kukuruznih loptica kuhanih u kokosovom mlijeku. Dobra je, medena i topla, baš kao i slavlje.
Hodočašće se nastavlja dva dana kasnije na Božjoj službi Pentekostalne crkve u blizini kuće braće. Crkva ima popločani pod, svijetloljubičast materijal odgovara haljini Marije đakonice, oko tridesetak plastičnih stolica nalazi se unutra, kao i mali combo koji daje zvuk, a atabac - dugački bubanj od kože da daje ritam. U nedostatku svećenika, dvije žene vode slavlje. Ljudi se izmjenjuju pjevajući pred mikrofonom: majke i djeca dolaze slaviti Boga pjevajući zapanjujuće dobro. Pozvani smo da im kažemo nekoliko riječi što se, u 25 godina suživota u susjedstvu, nikada prije nije dogodilo u Pentekostalnoj crkvi. Jedan od nas govori o Lukinom evanđelju, 3 poglavlju: «Bog govori svakome od nas: ti si moj ljubljeni sin, moja ljubljena kći» i počinje pjesmu s istim riječima. Cijeli ju zbor prihvaća. Kada je slavlje završilo, Izabela, najstarija žena u zajednici, komentira na specifičnom portugalskom, tako tipičnim za četvrt, tekst o Zahariji. Zajednica odobrava njezine riječi jakim pljeskom: Slava Bogu! Hvaljen budi Bog, Amen! Na kraju službe, Isabela nas je poredala, jednog iza drugoga, te nam rekla: «U nebu, je jedan red. Bez obzira odakle dolazite, bez obzira na svoju Crkvu. Na nebu, postoji jedan red, samo jedna vrata!». Što više čovjek može reći?
Slijedeći dan posjetili smo drugu malu Pentekostalnu crkvu u našoj ulici. Na pročelju garaže, adaptirane u crkvu, velikim slovima napisan je naziv zajednice: Plamen vatre. Kakav program! Tamo smo se uputili poslije naše večernje molitve i na ulasku srećemo mladu odraslu osobu, bivšeg ovisnika, koji je dobro poznat braći, i kojega prati reputacija da je nekoga ubio. Kontrast je markantan, između naših meditativnih pjesama, koje smo ostavili za sobom, samo nekoliko minuta ranije, i zaglušujuće buke ovog malog svemira od čelika. Ne postoje melodični instrumenti, samo bubnjevi i nekoliko drugih udaračkih instrumenata. Pastorka bučno izriče svoju moralizirajuću propovijed o drogama i prostituciji. Tada dolazi vrijeme za izlječenja i druge egzorcizme. Dvadesetak ljudi, koji su se okupili, zajedno s njom viču: «van, van, van» iznad glave ciganke koja leži na leđima. Druga, a zatim i treća osoba «padaju» pokraj nje. Buka i ushićenje podsjećaju na određene aspekte candomblé. Te male, sićušne crkve, čini se, da govore do dubina afričke duše. Siromašni se tamo nalaze i koriste tu čudnu i prilično uznemirujuću vitalnu energiju u duhovnoj borbi protiv sila smrti koje ih okružuju.
Na kraju ovog tjedna, posjetili smo središnju Crkvu Assembly of God. Ove nedjelje su slavili 100 godina od dolaska švedskih misionara koji su doveli tu crkvu Buđenja čak do Brazila. Tamo smo opet susreli misionara Marcosa. Dijete dobro poznato braći, kod koje je kršten i kateheziran, a zatim je postao vođa bande i trgovac drogom. Pronašao je Isusa nakon što je primio dva metka (ožiljke koji tome svjedoče pokazao nam je kada je govorio o svom obraćenju za vrijeme našeg prvog susreta). U bolnici je molio da primi milost, a pronašao ju je u osobi ... Grace, s kojom se upravo oženio. Sada radi kao misionar i vodi ovisnike u udruženje «Dr. Jesus», osnovanom od strane evangeličkog pastora koji nudi devet mjeseci oporavka za ovisnike o cracku i alkoholu. Nakon službe, vodi nas u svoj dom, sagrađen u prvom gradskom planu stambenih građevina, izgrađen prema programu «Moj dom, moj život», jednom od obilježja politike bivšeg predsjednika Lula. S ponosom nam pokazuje svoje uvjerenje «Osvajača», uokvirenog i obješenog na zidu; koji je potpisan od strane župnika, kada je završio s procesom odvikavanja. Dogovoreno je da će sutra jednog dječaka koji ima problema s alkoholom, iz obitelji koja nam je poznata, odvesti na liječenje u centar. Prije odlaska, kako bi upozorili obitelj da bude spremna na slijedeći dan, završili smo molitvom u središtu boravka: «Bože, Ti nas štitiš i vodiš. Povjeravamo Ti naše obitelji i naš rad, vodi nas Isusovim stopama». U stanu koji je pregrijan zbog slabe izolacije, malo zaglušen od brojnih petardi koje su eksplodirale na ulici prilikom proslave blagdana svetog Antuna, i lošeg programa na televiziji, ponovno smo se našli u zajedničkoj službi najsiromašnijih koji su pali u noćnu moru ovisnosti. Na nebu postoji, samo jedan red: samo jedna vrata!
