Brat mi je predložio da mu se pridružim na molitvi s malenom zajednicom koja se sastaje u jedinoj katoličkoj kapelici u susjedstvu. Nakon naše molitve, oko 19.30, uspeli smo se do Alto da Cruz, nekoliko ulica dalje od kuće našeg bratstva. Bio je pun mjesec, a po prvi put otkako sam stigao ovdje, primjetio sam koliko je noć lijepa. Išli smo gore pozdraviti starog čovjeka koji je prebirao po gitari na pragu svoje kuće. Kubanska glazba, dobar gitarist. Sreli smo jednu od vrlo mladih majki; Jacy, koja dolazi na poslijepodnevne dječje aktivnosti kod nas sa svojim sinom, koji ima ozbiljnih poteškoća u učenju.

Stigli smo u kapelicu gdje su neke starice gorljivo molile krunicu. Juvencio, bivši alkoholičar koji vodi molitvu, je vlastitim novcem financirao izgradnju ove kapelice u vrijeme kada je obećao da će prestati piti. Otada je postao vjernik laik s mnogo obveza u okrugu. S velikim predanjem vodi molitve i pjesme. Vani, mala skupina mladih, koji nose svoje kape naopačke, upadljivo slušaju glazbu na vratima kapelice; glazbu koja je pola funk, pola rap i čini se da je najnovija ludost među ovim tinejdžerima. «Ave Marije» se miješaju sa «ghetto blasterom». Pas prolazi iza oltara. Sve se to događa najprirodnije moguće. Uvod u brazilsku verziju mističnog života.

Molitva završava. Juvencio nas želi povesti u «Dom Izraelov». To je centar za alkoholičare i ovisnike, u blizini kapelice. Tek što smo ušli, drugi brat, koji se upravo vratio sa iscrpljujućeg puta na Haiti, rekao je da je umoran i da će radije ići kući. Ostajem ovdje sam, u centru, s malo portugalskog koji sam uspio usvojiti u ovih 10 dana otkako sam stigao... Juvencio me nudi kavom. Koristimo se jednom rukom za obranu od komaraca čiji roj krene čim padne noć, a rasprava iznova počinje među ovom skupinom od dvanaestak muškaraca. To je susret Anonimnih alkoholičara. Moja ih nazočnost uopće ne smeta. Čini se da postoji snažno povjerenje među njima. Zauzeti su razgovorom o jednom od dvanaest koraka svojega opredjeljenja; popraviti ono što može biti popravljeno i zatražiti oprost od onih koje su povrijedili svojom ovisnošću.

Najstariji među njima započinje tvrdnjom da je najteža stvar za njega osobno bila da sam sebi oprosti. Kao da je prigušeno bukom, čuje se duboko jecanje čovjeka u drugoj sobi. Juvencio ustaje kada jecaji postaju previše glasni. To je čovjek kojega je odbio «L’abrigo» - centar za siromašne ljude u gradu. Čini se da ima poteškoća pretrpjeti odvajanje. Usred njegova zapomaganja, najmlađi u skupini, sa kapom i kapuljačom na glavi kao zaštitom od komaraca, nastavlja govoriti o teškoćama odvikavanja od ovog ’svinjca’, cracka. Također spominje činjenicu da je «Oxi», jeftina nova mješavina cracka i benzina, već stigao u okrug. Rasprava završava i svi ustaju na «molitvu mira»: «Bože, daj mi spokoj da prihvatim one stvari koje ne mogu promijeniti, hrabrost da promijenim stvari koje mogu promijeniti, i mudrost da znam razliku.»

Juvencio me zamolio da dodam nekoliko riječi: na svojem sam lošem portugalskom izrazio divljenje njihovoj borbi, te im ponovio da je Bog velik i da je njegova veličina u opraštanju. Pošli smo vidjeti centar te smo posjetili noćište prosjaka. Juvencio me ganuo. Kad me otpratio natrag na početak ceste, Natan, jedan od dječaka koje sam već upoznao, dozvao nas je. On rijetko kad ide u školu. Juvencio razgovora s njim poput oca. Govori mi da je to sve Evanđelje. Kako netko može ne pozdravljati druge, ako Evanđelje shvaća ozbiljno?

Vratio sam se kući i sve mi se pomiješalo u glavi; stare dame i njihova krunica, djeca, rap glazba na ulici, ustrajnost tih ovisnika, drugarstvo njihove skupine, zadivljujuća mirna snaga Juvencia. Uvod u brazilsku verziju mističnog života; kad sam krenuo u krevet, po prvi put sam osjetio da sam stvarno stigao tamo kamo su me moja braća poslala.