Prošlog ljeta, grupe studenata sa Sveučilišta Sophia u Tokiju i iz Nagasakija provele su nekoliko dana u Taizéu, a skupina sa Sveučilišta Kwansei Gakuin provela je cijeli tjedan. Nakon ovih posjeta, posjet Japanu u studenom bio je prilika susresti se s njima kod kuće. Za sve, posjet Taizéu i molitva na njihovu sveučilištu omogućila je otkriti nešto od unutarnjeg života koji je izvor solidarnosti sa žrtvama potresa. Evo kako Keiji Utebi, kapelan na Sveučilištu Kwansei Gakuin, opisuje susret koji se dogodio u kampusu Sengari:

U zadnjem tjednu studenog 2011. pozvali smo jednog od braće iz Taizéa da vodi dvodnevni seminar za studente u našem kampusu u mjestu Sengari, Sanda. Od 2009., susret je postao redoviti godišnji događaj u našem sveučilišnom kalendaru. Među osamdesetak sudionika, studenti koji su posjetili Taizé u ljeto 2011. postali su jezgra pripremne skupine susreta. Toplo su primili sve koji su došli na susret po prvi put, baš kao što su oni sami primljeni u Taizé u ljetnim mjesecima.

Kako je bio kraj jeseni, ljepote prirode u kampusu bila je impresivna, a cijela atmosfera susreta bila je vrlo mirna. Cijeli program bio je usmjeren na temu «Radost, suosjećanje, opraštanje», preuzetu iz «Pisma za 2011.» brata Aloisa. Svi sudionici dobili su dragocjenu priliku gledati na vlastiti život drugačijim očima.

Prve večeri, mladi su imali priliku razgovarati o temi «Radost». Vrlo spontano, trebali su oponašati iskustvo radosti. Bilo je izvanredno vidjeti kako se njihova lica mijenjaju maštom i kreativnošću koju imaju. Za druge teme, suosjećanje i opraštanje, predložene su različite vrste animacije. Posljednjeg jutra, svatko je na papiru sažeto opisao put kojeg su prešli tijekom ovog kratkog susreta. Glazba koja je odgovarala ovim trima temama puštana je u tri različite dvorane, i opet ste mogli vidjeti iste mlade ljude u dubokoj tišini. Bilo je tako lijepo otkriti unutarnji život tih mladih od kojih većina nisu religiozni.

Molitve u zajedničkoj dvorani, ukrašene ikonama i svijećama, bile su doista važne. Poduprte doprinosom svirača, sudionici su vrlo lijepo pjevali, i ostali zajedno u dostojanstvenoj tišini. Iako je za većinu njih to bio stvarno prvi put da na takav način mole, doista su uživali u zajedničkom iskustvu molitve.

Jedna djevojka je ovako govorila: «Došla sam na susret jer me moj prijatelj pozvao da dođem s njim. Iskreno, nisam očekivala previše, jer je moj dojam o religiji ili kršćanstvu bio nešto čvrsto i agresivno. Ali cijeli program susreta bio je daleko od toga! U svemu što smo radili ovih dana, stvarno sam pronašla slobodu, kako u mom srcu, tako i u odnosima s drugima: slobodu koja mi daje snagu ići naprijed.»