Jedan od braće piše: Iako su prosinac i siječanj u Bangladešu najhladniji mjeseci u godini, nedavno smo, u jeku «bangladeške zime», po četvrti put održali festival za djecu ulice u glavnom gradu Dhaki. Dhaka je ogroman grad, s najmanje 15 milijuna stanovnika.
Prve godine, festival se slavio u najvećem budističkom hramu Dhake, druge godine održan je na brodu, na jednoj od mnogih velikih rijeka u Bangladešu. Treće godine proslavili smo festival na mjestu prelijepe stare crkve koje pripada Crkvi u Bangladešu. Ove godine, djeca s ulice, njih oko 230, doputovala su autobusima i vlakovima iz raznih gradova u Bangladešu, i okupila se na dva dana u Savaru, gradiću u blizini Dhake. Prije oko 35 godina, naš dobar prijatelj, Valery Taylor, započeo je ovdje «Centar za rehabilitaciju hendikepiranih». Ovaj centar - jedinstven u zemlji - pomaže u liječenju i reintegraciji u društvo oduzetih i drugih osoba s invaliditetom. To je vrlo inspirativno mjesto, koje mnogima daje nadu. Teritorij na kojem se nalazi centar prilično je velik.
Mali bend, s trubama i bubnjevima, pozdravio je djecu po njihovom dolasku u Savar. Tada su počela dva dana fascinantna dana! Imali smo vrlo raznovrstan program s puno aktivnosti: prije svečanog ručka za sve, mnoga su djeca uživala u skakanje u velikom bazenu Centra. Voda je bila prilično hladna, no to nije bilo važno djeci koja su izgledala tako sretno igrajući se. Nakon izlaska iz vode, bili su, naravno, mnogo čišći nego prije ulaska! Kako mnoga djeca žive na kolodvorima, ne mogu biti jako čisti. Na kraju obroka imali smo zajedničku kratku molitvu: musliman je recitirao stihove iz Kurana, zatim je hinduist pročitao odlomak iz Gite (Svetog pisma hinduizma), a kršćanin je pročitao nekoliko stihova iz Biblije. Na kraju smo svi zajedno pjevali prekrasnu bengalsku himnu. Nakon molitve, nekoliko smo sati proveli u sportu i igrama. Između svake igre, bend je svirao veselu glazbu i svi su plesali. Glazba je bila potrebna i dobra: djeca ulice obično imaju težak život i kada dođe do sukoba s drugom osobom, počnu se boriti, ali kada pjevaš i plešeš, ne boriš se.
Jako se divim ovoj djeci koja žive na ulicama. U stanju su živjeti radosno, bez da išta posjeduju. Imaju samo jednu hlače, jednu košulju, i ne znaju što će navečer jesti. Stariji dječaci i djevojčice se jako brinu o mlađoj djeci. U hladnim zimskim noćima, svi spavaju jedno uz drugo, bez deka. Deke bi im ukrali.
Prve večeri, imali smo lijep kulturni program u velikoj dvorani Centra. Na početku, neke su osobe s invaliditetom iz Centra pjevale, pa čak i plesale, a zatim su izveli malu predstavu, koja prikazuje različite aspekte svakodnevnog života u Bangladešu. Tako su dobro nastupali da smo se svi puno smijali! Nakon predstave, nekoliko skupina dječaka i djevojčica s ulice došlo je na pozornicu i počeli su pjevati i plesati. Pjesme su bile vrlo popularne, koje se mogu lako naučiti, pa se svatko pridružio u pjevanju i pljeskanju. Toliko radosti i sreće! Kada je pala noć, svi smo izašli iz dvorane i svatko je dobio malu upaljenu svijeću; pjevajući smo hodali, u dugoj procesiji u mraku, s našim upaljenim svijećama. Bilo je tako lijepo vidjeti ovaj dugi niz djece s ulice koja nose svoje upaljene svijeće, pjevaju i hodaju u mraku... Tada su svi otišli na spavanje, neki su spavali pod pokrivačima, ali većina je djece spavala na ili pod velikim tepisima smo unajmili (nismo mogli pronaći toliko pokrivača!).
Drugi dan ujutro, nakon lijepog doručka, ponovno smo igrali nekoliko igara, a plesovi i pjesme ponovno su donijeli djeci puno radosti. Tada je svatko dobio majicu od Centra za rehabilitaciju paraliziranih, s ovim ispisanim riječima: «Festival djece ulice: amra shobai raja» (što na bengalskom znači: «Svi smo mi kraljevi i kraljice»). Zatim smo, u malim skupinama, otkrivali razne aktivnosti koje se svaki dan događaju u Centru. Osobe s invaliditetom i naša djeca bili su sretni dobiti priliku susresti jedni druge i razgovarati. Djelatnici Centra su prema nama bili tako dragi i uslužni... Vidjevši poderanu i prljavu odjeću velikog broja djece s ulice, prikupili su nešto bolje odjeće i kasnije ih podijelili djeci.
Dosta smo kasno ručali drugog dana, no obrok je bio vrlo ukusan. U popodnevnim satima, uz glazbu našeg vrlo aktivnog benda, sva su djeca otišla. Bilo je divno vidjeti toliku radost i veselje na njihovim licima... Dok su nas djeca napuštala, bend je dugo pjevao: «Plešimo radosno, danas, samo danas!» Najmlađa djeca imala su samo 6 godina. Među 230 djece, prisutne na ovom «festivalu djece ulice», prepoznao sam grupu od sedam mladih tinejdžerica; one su mlade prostitutke s velikog željezničkog kolodvora u Dhaki. Kada je netko pitao o njihovoj nazočnosti među drugom djecom, Valery Tailor je odgovorio: «Vrlo je lijepo da su ovdje. Kada su bile djevojčice, nikada nisu bile pozvane na neki festival!»
