Afrička nada

Nicolas Noudjiadji, mladić iz Čada, dijeli svoje iskustvo i razmišljanje o potrebi stvaranja novih veza između kontinenata, jer se različita društva i međunarodne situacije ne prestaju razvijati, a napast da se veze raskinu opet može niknuti na različitim stranama. Oni koji su kršteni dijele svijest o bratstvu koje nadilazi sve granice i posebnosti. Ovo im daje sposobnost, ali i odgovornost, učiniti vidljivim jedinstvo ljudske obitelji. Ako oni zaborave tu nadu, i stave ju «pod posudu», to će otvoriti put isključivom duhu konkurencije koje može dovesti i do nasilja. Postaja Hodočašća povjerenja na zemlji u Kigaliju želi pridonijeti poticanju ove svijesti i nade među mladima.

Većina ljudi koji preko medija upoznaju Afriku znaju samo za ratove, neprestanu glad, bolesti i korupciju, ukratko, «negativnu Afriku». Mi, mladi Afrikanci moramo priznati da to, iako ponekad vrlo pretjerano, opisuje dio stvarnosti. Jer nikome nije tajna da je Afrika živjela i nastavlja živjeti u ratu: u Sudanu (Darfur, Kordofan), u Južnom Sudanu (između plemenâ i etničkih skupina), u Somaliji, u Nigeriji (oružani sukobi i neprestani državni udari), u Maliju, Čadu, Mauritaniji, da spomenemo samo neke. Tome pridodajmo postizborno nasilje... S nekoliko stotina milijuna kvadratnih kilometara obradivog zemljišta, Afrika se i dalje bori za pristojnu prehranu svoga stanovništva, stanovništva ranjenog generacijama bolesti. Kao kruna svega, Afrika drži rekord u korupciji. Sedam od deset najkorumpiranijih zemalja nalazi se u Africi. Sve to, nažalost, ostavlja dojam prema vanjskom svijetu da je Afrika zauvijek potonula u kaos i pustoš.

Sve to sigurno ne čini Afriku i Afrikance ponosnima. Ali ja nisam skeptičan o budućnosti Afrike. Jedan sam od onih koji vide duboku, živahnu, aktivnu, pa čak i sretnu Afriku. Da, postoji rat, glad, bolest, ali postoje i stvari koje su ljepše i jače. Radost, strpljivost, dobrodošlica, nada i vjera; Afrika je i to. Moramo sva ova bogatstva učiniti vidljivijima, dostupnijima, opipljivijima. Za to trebamo – ne samo nabrajati svoje probleme, nastojati pobjeći od njih, ili ih ignorirati – već ih sagledati iznutra i suočiti se s njima s hrabrošću i povjerenjem.

Istina je da živimo u svijetu u kojem se sve događa brzo i zapadni nas svijet fascinira do te mjere da želimo da Afrika odmah bude kao Europa ili SAD. Samo po sebi to nije loša stvar, jer pokazuje koliko želimo vidjeti prosperitetnu Afriku. No, nemojmo zaboraviti da naše zemlje postoje kao neovisne države u prosjeku tek pedesetak godina. Dakle, moramo se naoružati strpljenjem.

Kada sam došao kući nakon godine dana provedene u Francuskoj, među mladim ljudima koje poznajem vrlo malo mi ih je reklo riječi povjerenja i nade. Mnogi su govorili nešto poput: «Zašto si se vratio? Zar ne vidiš da svatko pokušava pobjeći iz ove zemlje?» ili «Ti bi trebao ponovno otići jer ovdje je pravi bol, jad i nema nade za nas...» Najviše od svega me je zaboljelo kada mi je jedan od njih rekao: «Ovo je dvanaesta postaja, ljudi su pribijeni na križ. Želiš li se razapeti zajedno s njima? » Riječ je o dvanaestoj postaji Križnoga puta. Bio sam preplavljen osjećajima, u svojoj zemlji. Srećom, ništa nije gotovo, čak i kada mislimo da smo izgubili sve. Prijatelj mi je opet dao hrabrosti vjerovati u svoju zemlju i u život kada mi je rekao: «Živjeti je nadati se, nadati se je djelovati. Dok god živiš, gdje god živiš, trebaš živjeti u nadi za sutrašnjicu koju ne poznaješ, i djelovati s radošću i dobrim srcem.» Pa, djelujmo, mi koji se nadamo i vjerujemo u ljude Afrike, kako bi naša braća, koja očajavaju, mogla ponovno pronaći povjerenje u sebe, u Afriku, i živjeti.

No, kako ćemo djelovati? S 54 države, Afrika je veliki kontinent. Ekonomski, društveni i politički konteksti u našim zemljama nisu jednaki, ali mladi su ljudi suočeni s istim stvarnostima. Uvjeren sam da svaki mladi Afrikanac, gdje god on ili ona jest, nastoji poboljšati svoju situaciju i napredovati prema budućnosti koju žele u sebi započeti. Međutim, sigurno ćemo biti jači pred našim zajedničkim problemima, ako djelujemo u zajedništvu s drugima. Zajedničko djelovanje svakako zahtijeva jedinstvo. To sigurno nije nemoguće, ali za postizanje jedinstva važno je razgovarati, govoriti jedni drugima na jeziku koji je iskren i bratski. Tu nema mjesta optužbama, osuđivanju ili ucjenama, već pronalazeći podršku u prošlosti, treba biti jasan o sadašnjosti, i sebe sa sigurnošću usmjeriti prema budućnosti koja će biti zajednički san. Istina je da je to poput hodanja na trnovitom putu. No, kao što napredujemo s vjerom, ovaj put će nas dovesti do života, života naše braće, života Božjega.

Afrika je bez ikakve sumnje zemlja vjere. Moramo živjeti sve prilike, sretne ili nesretne, u nadi; u nadi koja je živa i djeluje. Za to je potrebno povjerenje u Afriku i u sebe.

Pitali su me o Ruandi kao izboru Zajednice iz Taizéa. Vidim poruku u ovom izboru. Poruku upućenu mladim Afrikancima. Prije osamnaest godina, Ruanda je bila u vrlo bolnoj situaciji. U to vrijeme nitko nije mogao ni zamisliti da će Ruanda postati ono što je danas, jedan od primjera u procesu održivog razvoja. Dolazeći u Kigali u Ruandi, dolazimo s radošću, a želimo također podijeliti ovu radost s drugima, bilo da su Afrikanci ili ne. Pripremamo se dočekati radost drugih, koja se možda neće izraziti na isti način kao i naša, ali je to uvijek ista radost.

Poruka ovoga susreta je vratiti nadu mladim Afrikancima. Moramo shvatiti da je sunce koje sja nad nama sunce Božje, i da su pod tim istim suncem ljudi činili pogreške. I također, pod tim istim suncem te pogreške možemo ispraviti.

Od sada, Zapad mijenja svoje gledanje na Afriku; Afrika postaje nada svijeta. Mislim da se Afrika treba nadati. I nada Afrike nada je njenoj mladosti.

I neka naše molitve prate našu nadu.

Nicolas

Prilika za bratsko jedinstvo

Dok molim za pripremu susreta u Kigaliju, pokušat ću potaknuti naše mlade, ovdje u Bukavu, da sudjeluju u velikom broju; ne samo njih dvoje ili troje, nego više njih, budući da Ruanda nije daleko i da neki od nas čak imaju i rodbinu u Ruandi.

Molimo također da ovaj susret bude istinska prilika za zajedništvo i jedinstvo u regiji Velikih jezera. Kao što znate, braća i sestre u ovoj regiji ubijaju jedni druge (na primjer, pokolj 40 ljudi u Južnom Kivu u siječnju, kojeg je počinila policija), mrze jedni druge i licemjerno pričaju o pomirenju. To je veliko zlo koje ubija našu regiju. Kada to bude riješeno, mislim da će svi biti sretni, jer će se kukuruz iz Ruande izvoziti u Kongo, a bogatstvo Konga će se na taj način dijeliti sa susjedima. Neće više biti trauma ni prekida, obitelj će se poštivati, i otkrit ćemo radost života za druge.

Trenutno sam u Bukavu zbog studiranja i istraživanja.

U jedinstvu molitve,

Pierrot CHAMBU, iz Demokratske Republike Kongo