Ovaj tjedan slavimo posebnu obljetnicu. Prije pedeset godina, 6. kolovoza 1962., crkva u kojoj se nalazimo prvi put je otvorena. Možda već znate da se ona zove «Crkva Pomirenja». Jedan od naše braće, Frère Denis, koji je arhitekt, ju je projektirao, a mladi Nijemci iz «Aktion Sühnezeichen», organizacije osnovane u svrhu pomirenja nakon Drugog svjetskog rata, preuzeli su posao same gradnje.
Tijekom godina, ova crkva prošla je kroz postupne promjene i proširenja, jer je duboka želja brata Rogera bila da svi koji uđu u ovu crkvu mogu razumjeti da ih Bog ovdje dočekuje. Prilikom otvorenja, brat Roger napisao je ove riječi:
«Oni koji dolaze u Taizé tragaju, znaju li to ili ne, za nečim što je iznad njih. Ako su u potrazi za kruhom bismo li im ponudili kamen za razmatranje? Nakon posjeta ovoj Crkvi Pomirenja, umjesto da ponesu sa sobom sjećanje na zidove, neka se radije sjete poziva na pomirenje i neka ga učine svakidašnjim kruhom u njihovom životu.»
Brat Roger poziva da pomirenje učinimo našim kruhom svagdašnjim. To prije svega znači primiti Božji mir, s vjerom da nas Bog prima bezuvjetno. Ne samo da nas prihvaća onakve kakvi jesmo, već i voli svakoga od nas vrlo duboko, mogli bismo čak i reći mahnito, za sva vremena.
Isus je došao otkriti ovu Božju ljubav. On je to učinio otišavši do kraja, na križ, gdje je iskusio najveću tamu. Shvatimo da on nosi naš teret i naše grijehe i da s njim nalazimo mir u srcu, unutarnje pomirenje.
Ova je crkva otvorena 6. kolovoza, na dan na koji svake godine slavimo Kristovo Preobraženje. Vidite ikonu Preobraženja u prednjem dijelu crkve. Trebali bismo češće promišljati ovaj važni trenutak u Isusovom životu, tamo ćemo naći posve novo svjetlo.
Prije svoje muke, kroz koju će biti strašno unakažen, tri su njegova učenika vidjela, za kratki trenutak, Isusa sjajeći svjetlom koje je bilo veće od svega što su ikad vidjeli. Oni su vidjeli tko je Isus zaista bio: Onaj poslan od Oca, Sin Božji.
U našoj molitvi, koja je često tako jednostavna i ponekad čak i nedostatna, ovo Kristovo svjetlo dotiče naše srce, čak i ako to ne osjećamo. Brat Roger također je napisao:
«Nije ova crkva slučajno bila otvorena za dan Preobraženja. Moramo se podsjetiti da nas Krist dostupno preobražava, nas i naše bližnje. On preobražava otpor koji se protivi pomirenju. Sa svojim svjetlom, on ulazi, malo po malo, u najtamnije od naših sjena.»
Ove riječi brata Rogera ostaju istinite. Mi dočekujemo Kristovo pomirenje na mnoge načine: u Euharistiji, u molitvi Oče naš, ili čak samo jednostavno govoreći iz dubine našeg srca ovu staru molitvu: «Isuse kriste, Sine Božji, dođi i pomozi mi.»
I kada sumnjamo u Božji oprost - možda zbog ozbiljnog prijestupa - u sakramentu pomirenja možemo čuti, kroz ljudski glas, zajamčeni oprost.
Pozdravljamo Božji oprost do kraja onda kada ga dijelimo s drugima. Zato tražimo Boga: omogući nam da budemo našim životom nositelji mira i pomirenja gdjegod živimo, u našim obiteljima, među onima koji nas okružuju, medu podijeljenim kršćanima, medu svim narodima.
Istina je da znamo za situacije kada je vrlo teško pokazati opraštanje, a ponekad čak i nemoguće. U tom slučaju još je važnije očuvati mir srca, i vjerovati da Krist već nosi tu situaciju s nama, te da je želja za oprostom već prvi korak.
Dijeleći svakidašnji kruh pomirenja koji primamo, uvijek, a posebno danas, bismo htjeli učiniti konkretnu gestu u tom smjeru. Tako smo pomislili na zemlju koja je tek odnedavno neovisna i izlazi iz dva desetljeća rata: Južni Sudan. Zajedno s «Operacijom Nada», koja podržava projekte na različitim kontinentima, sada, i kroz sljedeće tri godine pomagat ćemo zapostavljenoj djeci u gradu Rumbek.
Znate da će se prije Europskog susreta u Rimu održati Afrički susret u Ruandi, u studenome. S nama su još do nedjelje tri mlada povjerenika, dva svećenika i jedan pastor iz Ruande, čija je prisutnost dragocjena i pomaže nam u pripremi tog susreta.
Htjeli bismo im reći da ih pratimo u našim molitvama, te da teško pomirenje, koji Ruanđani pokušavaju prakticirati nakon strašnog genocida koji su pretrpjeli, može ići duboko. Njihov divljenja vrijedan trud ka pomirenju je poziv svima nama: da Kristovo pomirenje obuzme naše srce, da možemo pomirenje učiniti kruhom svagdašnjim kako bi nada za mir nastala za svako ljudsko biće.
Dopustite mi da još jednom citiram nekoliko riječi koje je brat Roger napisao za otvorenje ove crkve, riječi koje bismo mogli još razmatrati:
«Čovjek koji je pomiren sam sa sobom i sa svojim bližnjima, otkriva vitalnu energiju, polet, novo proljeće.»
