Prošlog četvrtka govorio sam mladima ovdje u crkvi: toliko nas je na brežuljku i među svima nama postoji prekrasna i velika raznolikost. Stalno je iznenađujuće vidjeti radost i solidarnost koja ujedinjuje one koji se ovdje nalaze.
Naš nam zajednički život omogućuje da bolje shvatimo zajedništvo Crkve. Crkva je ono što jest kada životom svojih članova zrači Božjom radošću i mirom.
No, istovremeno smo potreseni saznanjima o nasilju i ratovima u svijetu. Prisutnost mladih ljudi iz područja pogođenih sukobima čini nas još osjetljivijima na patnju. No, njihova prisutnost također nas iznimno ohrabruje. Vidimo da svugdje ima ljudi mira.
Dirnuti smo što smo ovog tjedna primili Ukrajince i Ruse, kao i skupinu Palestinaca iz područja Betlehema. Jedan od tih Palestinaca je musliman; ostali su kršćani. Mislimo i na rabina Levija i na naše židovske prijatelje u Izraelu.
Ovoga je tjedna dvije tisuće francuskih studenata trebalo putovati u Svetu Zemlju, no njihov je projekt morao biti otkazan. Dijelimo njihovo razočaranje, kao i onih koji su bili radosni što će ih primiti. Neki su od tih studenata došli u Taizé ovih dana kako bi zamijenili hodočašće koje je otkazano.
Što možemo učiniti suočivši se s nasiljem ? Kad sukobi eruptiraju, često je prekasno. Spirala mržnje i osvete iznimno se teško prekida. Rane su preduboke da bi srca pronašla mir.
Kako možemo šire otvoriti oči kako bismo unaprijed vidjeli da se sprema sukob ? Razmišljam o imigraciji, na primjer. Neki se žele zaštititi gradeći zidove oko sebe. No, zaboravljaju dug koji mnoge sjeverne zemlje imaju prema južnima, a čine se nesvjesnima činjenice da će Sjever trebati imigrante u nadolazećim godinama.
Kako bi se spriječili budući sukobi, na primjer oni koji nastaju iz ovakvih situacija, nužno je mijenjati pravila. No, to nije dovoljno. Kako bi se spriječili sukobi, moraju se promijeniti srca.
Nije li danas prioritet uvesti više bratstva u ljudska društva, više osjetljivosti prema drugima ? To prvenstveno implicira razvijanje veće osjetljivosti u sebi prema onima koji su ranjeni uz naše puteve.
Ne bih želio da ovo ostane samo moralni poziv, nego da u svojoj vjeri pronađemo motivaciju za ovaj poziv na solidarnost. To će biti središte našeg razmatranja sljedeće godine.
Povjerenje u beskrajnu ljubav koju Bog ima za svaku osobu, za svakoga od nas, izvor je ljudske solidarnosti. Ona počinje od ovog izvora ljubavi na koji Evanđelje poziva kršćane, zajedno s onima koji tragaju za mirom, na život solidarnosti. Za nas braću jedna je od najvećih želja da svi vi koji prođete kroz ovo mjesto otkrijete taj izvor života.
Da bi taj izvor potekao u naša srca, svaka osoba, kao i mi braća, mora za to uvijek iznova pripremati tlo. To znači ne osvrtati se unatrag, ne zadržavati u sebi gorčinu ili poniženje, nego ih povjeriti Kristu koji je pobijedio mržnju i nasilje.
Duh Sveti, koji prebiva u nama, u naša srca ulijeva izvor ljubavi i mira. Suočivši se sa svim onim što nas obeshrabruje – nasiljem u svijetu, našim vlastitim slabostima i nesavršenima, pa čak i s našim greškama – suočivši se sa svim tim, trebamo hrabrosti samo reći «da» njegovoj prisutnosti.
To «da» može oklijevati i biti gotovo neprimjetno, no ono u nama otvara mjesto. A mir primljen u potaji naših srca može nas odvesti daleko; on može preobraziti svijet.
Sjetimo se Marijinog «da». Tim jednostavnim «da», ta je djevojka iz Nazareta dopustila Kristu da se rodi među nama. Zasigurno nitko od njezinih bližnjih nije mogao posumnjati u neuobičajen događaj koji se odigrao.
Recimo isto to «da» kako bismo primili Kristovu ljubav i mir. Prisutnošću Duha Svetoga u nama, on nas priprema da praštamo i slijedimo ga dokle ne počnemo ljubiti čak i one koji nas povrjeđuju.
Večeras molimo posebno za mir na Bliskom Istoku. Ponekad se pitamo može li molitva promijeniti tijek povijesti, a istina je da ne znamo kakav učinak ona ima. Tako je i bolje; inače bi naša molitva mogla postati neka vrsta pogađanja s Bogom.
Molimo u nadi da naša skromna molitva može otvoriti mjesto da bi Božja ljubav mogla lakše strujati prema onima koje mu povjeravamo. U tom duhu, ovoga se ljeta okupljamo svake nedjelje u 18,30 u ovoj crkvi na pola sata tišine kako bismo molili za mir.
A sada pozivam Palestince da dođu ovamo, blizu meni. Oni će moliti Oče naš na arapskom, a mi ćemo slušati i u sebi moliti s njima. Zatim će se molitva nastaviti pjesmom Da pacem ... in diebus
