Krenimo zajedno na put!

U 2017. godini, 500. obljetnica Reformacije nudi priliku za napredovanje prema jedinstvu i nadilaženje puke srdačnosti.

Razlike između Crkava, kao i unutar svake Crkve, uvijek ce postojati. O tome se mora i dalje voditi iskren dijalog; one mogu i obogaćivati. No, u svim je Crkvama, s vremenom, denominacijski identitet došao u prvi plan: ljudi se definiraju kao katolici, protestanti, ili pravoslavci. Nije li došlo vrijeme dati prednost našom kršćanskom identitetu koji imamo po krštenju?

Iz toga slijedi pitanje: ne bi li Crkve trebale usuditi se smjestiti pod isti krov, iako nisu još sva teološka pitanja riješena? Ili može li se barem govoriti o istom šatoru s kojem bismo mogli ići dalje od suviše statičnog pogleda na jedinstvo? Tako bi se radost jedinstva, makar samo u pojedinačnim događajima, već sada iskazala. Na taj bi se način mogli pokazati vidljivi znakovi Crkve Božje, Tijela Kristovog, zajedništva Duha Svetoga.

Zajedništvo me u svima onima koji ljube Krista može se ustanoviti samo ako se poštuje njihova različitost; ali to zajedništvo može biti vjerodostojno samo ako je vidljivo. Potrebna nam je nova polazna točka kako bismo krenuli prema takvoj pomirenoj raznolikosti. A ta polazna je točka Krist, on koji nije podijeljen. »Samo smo kroz Isusa Krista braca jedni drugima... Po Kristu je naša uzajamna pripadnost prava, integralna i za sva vremena.« (Dietrich Bonhoeffer).

Na taj se način može ostvariti dijeljenje darova: dijeliti s drugima ono što smatramo Božjim darom, ali i pozdravljajući blaga koje je Bog stavio u njih. »To nije samo stvar primanja informacije o drugima, kako bismo ih bolje upoznali, nego prihvaćanja onoga što je Duh posijao u njih kao dar koji je i za nas.« (Papa Franjo) Kako možemo doći pod isti krov? Kako možemo zajedno krenuti na put? Ovdje je nekoliko prijedloga:

• Sa susjedima i obiteljima različitih vjeroispovijesti, sastati se poput »bazičnih zajednica«: zajedno moliti, slušati Božju riječ, u tišini, pomažući jedni drugima, upoznajući bolje jedni druge.

• Svaka lokalna zajednica, svaka župa ili zajednica, treba s kršćanima drugih vjeroispovijesti sve što je moguće raditi zajedno: proučavanje Biblije, socijalni i pastoralni rad, katehezu, i ne raditi ništa bez uzimanja drugoga u obzir. To bi značilo spojiti razne crkvene organizacije koje su aktivne na istome polju.

• Poduzimati zajedno djela solidarnosti, obratiti zajednički pažnju na bijedu drugih, na skrivenu nevolju, na stanje migranata, na materijalno siromaštvo i sve druge oblike patnje, prisjećajući se također brige za okoliš.

• U mnogim gradovima u kojima je povjerenje me u Crkvama već naraslo, ne bi li katedrala ili glavna crkva mogla postati uobičajenom kućom molitve za sve kršćane toga grada i područja?

• Krenimo naprijed s teološkim dijalogom razvijajući dimenziju zajedničke molitve i svijest da smo već zajedno. Kada rastemo u međusobnom prijateljstvu i molimo zajedno, teološka se pitanja vide u drugačijem svjetlu.

• Cak i ako su svi kršćani primili neki udio u pastoralnom daru čuvanja jedni drugih, Crkva treba službu jedinstva na svim razinama. Služba zajedništva na univerzalnoj razini tradicionalno je povezana s rimskom biskupom. Nije li moguće da Crkve razviju različite načine povezivanja s tom službom? Ne bi li se rimski biskup mogao priznati od strane svih kao sluga koji bdije nad slogom svoje brace i sestara u njihovoj velikoj raznolikosti?

• Crkve naglašavaju da su jedinstvo u vjeri i dogovor o službi nužni za zajedničko primanje pričesti. Ne bi li one trebale pridati jednaku važnost postojećom skladu uzajamne ljubavi? Ne bi li mogle ponuditi šire euharistijsko gostoprimstvo onima koji pokazuju svoju duboku želju za jedinstvom i koji vjeruju u stvarnu prisutnost Krista? Euharistija nije samo vrhunac jedinstva; ona je ujedno i put koji vodi do njega.

Naš se kršćanski identitet formira koracajući zajedno, a ne odvojeno. Hoćemo li imati hrabrost okupiti se pod istim krovom, tako da dinamika i istina Evanđelja može biti otkrivena?