Od 24. do 26. ožujka 2006., drevni grad Esztergom bio je domaćin jedne etape «hodočašća povjerenja». U petak poslijepodne, središnji autobusni kolodvor bio je življi nego obično. Mnogo mladih s putnim torbana prelazilo je most preko Dunava.
Nekoliko stotina mladih iz cijele Mađarske i Slovačke, zajedno s nekima iz Rumunjske, Srbije, Ukrajine, Austrije i Njemačke stiglo je u Esztergom. Prošli su kroz grad do žute barokne crkve u centru gdje ih je očekivala ekipa za dobrodošlicu.
Mladi iz Mađarske i Slovačke već se godinama susreću u Taizéu i za vrijeme godišnjih Europskih susreta. Kako se Petra prisjeća, «odrasla sam nekoliko kilometara od slovačke granice, ali sam morala putovati u Taizé da bih prvi put u životu razgovarala sa Slovakom!» Tako se rodila ideja o pripremanju susreta u Esztergomu – na mađarskoj strani granice sa Slovačkom.
Jednostavna gostoljubivost
Središte dana povjerenja bila je gradska župa Esztergoma. Skoro svi sudionici bili su smješteni u obiteljima. Orsi, s juga Mađarske: «Kad smo stigli, poslali su me kod obitelji u kojoj sam trebao boraviti. Naravno da sam bio pomalo zabrinut što ću biti s dvije djevojke. Nitko od nas ih nije poznavao, ali sve troje smo se zaputili ne bismo li se smjestili kod njih.Snažno sam osjećao koliko je neobično imati toliko povjerenja. Bilo je to neobično za mene, ali tada sam shvatio da je bilo neobično i za obitelj koja nam je otvorila svoja vrata!»
«Dénes, Gabi i njihova djeca dočekali su nas s puno ljubavi», prisjeća se Olivér iz Budimpešte. «Oni su očekivali pet djevojaka, a umjesto njih smo se pojavili mi, trojica mladića! Djeca su nas promatrala, potpuno iznenađena. Bilo je vrlo zabavno. Uživao sam u razgovoru s njima za stolom nakon obroka. U nadjelju, kada smo odlazili, Dénes i Gabi mahali su nam s dvorišnih vrata. Već tako dugo nisam doživio takav rastanak.»
«Ranjivost»
Trodnevni program: biblijski uvodi s braćom, male grupe za razgovor, radionice i diskusije o različitim temama uskladili su se sa zajedničkim molitvam. U subotu ujutro vrijeme promišljanja započelo je čitanjem zapisa koji je prior Grand Chartreusea napisao neposredno nakon smrti brata Rogera. «Dramatične okolnosti njegove smrti su tek izvanjsko ruho koje čini još jasnijom ranjivost brata Rogera koju je njegovao kao ulaz kroz koji Bog putuje do nas». U grupama za razgovor iskrsla su pitanja: Što znači biti ranjiv? Je li moguće «njegovati» takvu ranjivost? Jesmo li svi pozvani biti ranjivima pred Bogom?
Među temama poslijepodnevih susreta: «Reći «da» za cijeli život?» «Patoralni rad među Romima», «Značenje ikona», «Petar i Juda, nevjernici», «Pjevana meditacija» zbora mjesne grkokatoličke župe.
Nepoznati susjed
Janka iz Bratislave: «Što je bilo jedinstveno na Danima povjerenja? Vjerojatno činjenica da smo se našli u mađarskom kontekstu, što je u nekim Slovacima probudilo različite osjećaje. Ja sam postala svjesna da se Hodočašće povjerenja događa u sferi gdje stara politička i povijesna pitanja nisu problem, nego čak zvuče potpuno besmisleno».
Balász iz Esztergoma pomagao je u praktičnim pripremema za susret: «Bili smo zajedno u miru; različiti, ali u uzajamnom razumijevanju… Ovi dani dokazali su mi da postoji put koji se nastavlja. Ovo zajedničko iskustvo ima veliku snagu povezivanja…»
Katarína iz Bratislave: «Bilo je doista prekrasno upoznati Mađare i biti ugošćen od njih. Iako fizički živimo toliko blizu jedni drugima, takve prigode gotovo da i ne postoje. Dani povjerenja zbližili su nas. Tijekom ovih dana shvatila sam ponešto o njima, ali i o nama: različiti smo, ali ujedno i vrlo bliski, u određenom smislu pripadamo jedni drugima. Bilo je tako lijepo slušati mađarske riječi, koje sam posljednji put čula prije puno godina od svog pokojnog djeda i bake… Važno je tražiti putove, mostove; i važno je po njima kročiti. Kada prelazimo most ne znajući što nas čeka na drugoj strani, kada ostavimo svijet sigurnosti, sa sasvim malo hrabrosti i povjerenja, Bog će biti taj koji nas nosi preko preostalih teškoća na mjesta o kojima prije nismo znali ništa. Davidova pjesma zahvalnosti pala mi je na pamet: «Izveo me na širinu,… sa svojim Bogom skačem preko zida,… Ti si načinio prostora za moje korake.»
Most
Neki kažu da je esztergomski most prispodoba ovog starog i složenog susjedstva. Sagrađen je u vrijeme kad su države s obje strane rijeke pripadale tadašnjem Austro-Ugarskom Carstvu. Prvi svjetski rat pretvorio je most u granični prijelaz između dviju različitih država, a u Drugom svjetskom ratu most je bio uništen. Gotovo 60 godina dvije se države nisu uspjele složiti oko rekonstrukcije mosta. Tek 2000., uz pomoć Europske Unije, most je ponovo sagrađen. «Tijekom posljednjih 15 godina, i Slovaci i Mađari željeli su na zapad više od ičega», kaže László iz Budimpešte. «Nekako smo zaboravili da je susjedstvo tako blizu. Čini se da je sve teže gledati jedan drugoga. Ali, most je ovdje, svakoga dana…»