Kad je 1940. godine napustio Ženevu kako bi osnovao Zajednicu u Taizéu, brat Roger je bio vođen svojom intuicijom da kršćani ne mogu odgađati pomirenje među sobom, ako žele biti kvasac mira među ljudima. Mnogo godina kasnije, ovako je opisao svoj osobni put:

«Obilježen svjedočanstvom života svoje bake, slijedeći je, otkrio sam svoj vlastiti kršćanski identitet, pomirivši u sebi vjeru svojih korijena s Otajstvom katoličke vjere, bez prekida zajedništva i s kim.»

Ovaj je put, kojeg je otvorio brat Roger, osjetljiv, zahtjevan, i nismo ga još do kraja istražili.

U Kristu pripadamo jedni drugima. Kad su kršćani razjedinjeni, više se ne čuje poruka Evanđelja.

Kako možemo odgovoriti na nove izazove u našim društvima, posebice sekularizaciju i nužnost razumijevanja među kulturama, bez cjeline darova Duha Svetoga položenih u sve kršćanske obitelji? Kako možemo svima prenositi Kristov mir ako ostanemo razjedinjeni?

Nemojmo više gubiti toliko energije na opreke među kršćanima, ponekad čak i unutar naših vjeroispovjesti! Okupljajmo se češće u Božjoj prisutnosti, slušanju Riječi, tišini i slavljenju:

Jednom mjesečno ili svaka tri mjeseca možemo pozvati one koji žive u našim gradovima, selima ili krajevima na «bdijenje pomirenja».  [1]

Za pripremu takvog bdijenja, mladi mogu napraviti korak prema drugima, drugoj župi, pokretu ili skupini, pa čak i pozvati mlade koji tek tragaju za vjerom.

Tada će rasti čežnja da zajedno učinimo sve što se može učiniti. Ono što nas ujedinjuje puno je važnije od onoga što nas razdvaja: dopustimo ovoj stvarnosti da svijetli kroz naše živote!

Razmjena darova među različitim kršćanskim tradicijama već je započela. U Taizéu vidimo da, kroz zajedničku molitvu i susrete, raste međusobno poštovanje te da takva razmjena nastupa prirodno.

 

Pojedine kršćanske tradicije bolje su istaknule neke vidove Otajstva vjere.

Kršćani Istoka uvijek su naglašavali Kristovo uskrsnuće koje već preobražava svijet. Nisu li zbog toga tijekom proteklih stoljeća mnogi od njih mogli izdržati desetljeća patnje? Istok je vjerno očuvao nauk Crkvenih otaca. Monaštvo, koje su prenijeli Zapadu, udahnulo je kontemplativni život u cijelu Crkvu. Mogu li zapadni kršćani postati otvoreniji prema ovim dragocjenostima?

 

Kršćani Reformacije snažno su naglasili ove stvarnosti Evanđelja: Bog svoju ljubav daje bezuvjetno; svojom se Riječju obraća svakome tko je sluša i provodi u djelo; jednostavno povjerenje vjere vodi do slobode djece Božje; zajedničko pjevanje omogućuje da Božja riječ uđe u nas. Nisu li ove vrijednosti bitne za sve kršćane?

 

Katolička je Crkva tijekom povijesti univerzalnost zajedništva u Kristu održala vidljivom. Neprekidno je tražila ravnotežu između lokalne i univerzalne Crkve. Jedna ne može postojati bez druge. Služba zajedništva na svim je razinama pomogla održati jednodušnost u vjeri. Ne mogu li sve krštene osobe sve dublje shvaćati ovu službu?

 

Bez obzira na vjeroispovijesti, neodložno je da se produbljuje razmjena darova između kontinenata. Europski kršćani, na primjer, mogu mnogo primiti od Crkava s drugih kontinenata. Zauzvrat za sve što su te Crkve primile od Europe, danas joj mogu prenositi evanđeosku svježinu.

 

Kristovi nas svjedoci i mučenici vode prema jednom jedinom zajedništvu. Oni hrane našu nadu i našu odlučnost za traženje vidljivog jedinstva među svim kršćanima.