Živim u islamskom svijetu već 30 godina. Bangladeš je muslimanska zemlja; zapravo treća muslimanska zemlja u svijetu. Prva je Indonezija, druga je Indija, a treća je Bangladeš, iako ga je Pakistan dostigao zbog velikog broja Muslimana: 130 milijuna.
Danas se Bangladeš čini muslimanskom zemljom više nego na početku. Kad smo stigli, uopće nismo stekli takav dojam.
1975. je godine zemlja upravo okončala rat za nezavisnost s Pakistanom, odvojenim dijelom Indijskog carstva, koji je imao muslimansku većinu.
Nezavisnost je bila potrebna ne zbog religijskih ili teritorijalnih, već jezičnih razloga. Zapravo, rat za nezavisnost vodio se kako bi se potvrdilo pravo da se govori bengali, a ne urdu jezik, kojeg su neki pokušali nametnuti kao nacionalni. Bengalski nacionalizam temelji se na jeziku. Tri godine nakon završetka rata zemlja je bila službeno laicizirana i jezik je igrao ujedinjujuću ulogu. Islam je bio prisutan, ali nije se pojavljivao u javnosti.
Prvi put sam ostao začuđen tijekom velikog okupljanja Nezavisne stranke. Čuo se poziv na molitvu i politički skup je bio prekinut. Govornik je rekao da će sada izreći svoju molitvu. To je bilo 1977. godine. 1978. godine prisutnost islama postala je vidljiva. Sada, kada se čuje poziv na molitvu, autobusi se zaustavljaju kako bi omogućili onima koji žele da se idu moliti. Za sada, oni koji se ne žele moliti, nisu to obvezni činiti. Malo pomalo, islam je postao dio javnog života.
Veća se promjena dogodila kada je predsjednik podnio zahtjev za promjenu Ustava i kao preambulu umetnuo prvi stih Kurana: «U ime Alaha, Svemogućeg i Milostivog». Islam je uveden kao državna religija, poduprta od države. No, sloboda je religije očuvana, što je važno, a nije slučaj u mnogim muslimanskim zemljama: nitko ne može biti uhićen ili osuđen ako napusti islam.
