«Sjedimo na dva vulkana koji bi mogli eruptirati svakog časa. Jedan je Nyragongo koji je dvaput u trideset godina razorio grad. Noću rastopljena lava iz kratera projicira crvenkaste odraze u nebo, danju se njegov trag dima širi kilometrima. Drugi je niz skupina neprijateljskih pobunjenika koji pustoše područje sjevernog Kivua već godinama. U studenom 2008. bilo je još dva milijuna raseljenih ljudi. Još postoji sedam izbjegličkih kampova u okolici grada.

Na granici između Ruande i Demokratske Republike Kongo, na sjevernoj obali jezera Kivu, odakle se može doći u Bukavu, glavni grad provincije Južni Kivu, za dva sata brzim kanuom, Goma, u kojoj se nalazi aerodrom, epicentar je nepogoda u području Velikih jezera. Ovdašnji se ljudi sjećaju epidemije kolere koja je desetkovala kolone izbjeglica tijekom masovnog egzodusa Ruanđana 1994.

Glavna ulica

Vojne jedinice s plavim kacigama, iz misije Ujedinjenih naroda u Kongu postavili su utvrđene kampove na različitim osjetljivim mjestima u gradu. Vojnici dolaze iz Indije, Bangladeša, Urugvaja… Kreću se u konvojima ili helikopterima. «Oni nadgledaju, ali ne mogu zaustaviti nevolje». Nevladine organizacije šire se gradom, zastave vijore na vjetru. Nema potreba za ograničenjem brzine na jedinoj asfaltiranoj cesti koja presijeca ovo naseljeno područje s preko šesto tisuća stanovnika: dovoljni su krateri na površini. Drugdje se mora voziti po lavi koja je pokrila velike površine, više metara u dubinu. Zemlja je izbrazdana izljevima, a neki od njih pretvaraju put u stepenice. To ne sprečava Tchugudue da rade: adolescenti guraju velika drvena kolica koja omogućavaju nužan transport robe u bradu. Na njima se može nositi do četiristo kilograma hrane ili najrazličitijih materijala. Kakva ih je hrabrost gurati usred prometne gužve, rojeva taksi motocikala, među kamionima…

Nedostaci administracije potakli su strategije snalaženja. Suprotnosti između znakova napretka i propadanja dojmljivi su, ovdje čak više nego na drugim mjestima. Rub jezera okružen je gradilištima za dobro zaštićene, luksuzne vile. Niz aviona spušta svoj teret, rijetke metale iskopane sto kilometara dalje. U kućama često nema struje i vode. No, najteži problem je nesigurnost. Priče o nasilju svakodnevno se pričaju i noćni pucnji ne iznenađuju naše domaćine: «Prže kikiriki!» šale se prije no što će nazvati dvoje ili troje susjede kako bi provjerili je li kod njih sve u redu…

Kamp za raseljene osobe

«Kad bismo mogli udružiti društvenost ljudi iz Konga sa smislom za organizaciju Ruanđana, daleko bismo dospjeli i život bi bio lakši», objašnjava jedan od naših domaćina. U kampu Makunda II, za raseljene osobe, 14.000 ljudi spava pod plastičnim nadstrešnicama razvučenima preko lukova od grančica. Zidovi su od slame. Kuhaju na drvenom ognjištu ispred ulaza. «Kad jednu od koliba zahvati vatra, dvadeset njih u okolini izgori», objašnjava Blaise, koordinator projekata Isusovačke službe za izbjeglice.

Svjetski program za hranu (World Food Programme) je upravo smanjio opskrbu brašnom na polovicu: ne više od šest kilograma po osobi mjesečno. To bi trebalo ohrabriti ljude da se vrate u sela. Neki se normalno vraćaju kući raditi na svom zemljištu, ponekad putujući nekoliko sati kako bi ondje dospjeli. Međutim, ne odlučuju se preseliti natrag, obeshrabreni napadima pobunjeničkih bandi koje se kreću u okolici, kao i iznenadnim obratom u svom položaju i vezama. Teško je jasno sagledati stvari: «Nevolje su u velikom porastu», kaže netko tko se vratio s vikenda evangelizacije u regiji Rutchuru. «Izvještava se o kolonama ljudi, koji nose svoj teret na glavi, bježeći od novih nevolja u Masisiju», objašnjava jedna časna sestra…

Salezijanci drže tehničku školu na sjeveru grada. Tristo učenika uči stolariju, zidarstvo, električarski, vodoinstalaterski, krojački zanat… njih je tristo došlo s ulice ili su ostali bez roditelja. Stotinu djece koje je demilitarizirao UNO došlo je zasebno. Oni moraju završiti pripremni program socijalne reintegracije prije no što mogu dobiti neophodne dokumente koji im omogućuju slobodno kretanje. Oni su u najtežoj situaciji i najizloženiji. Jutros su napali stolare i bacali kamenje na prozore radionice. Kad su to čuli, mladi iz okolice dotrčali su sa šipkama i mačetama, želeći ih kazniti. Da bi se smirili, moralo im se zaprijetiti da će ponovo pozvati vojsku. Bivši vojnici ne smiju napustiti centar: lokalno bi ih stanovništvo moglo linčovati. U svojim selima nisu dobrodošli, oduzeto im je oružje i ostali su bez plaće. Neki se vraćaju u centar da bi zatražili stručno školovanje, no pobunjeničke bande bi ih lako mogle ponovo oteti.

Dio predstavnika mladih iz Gome koji su došli u Nairobi

Radost i osjećaji mladih koji su nas primili jednako su jaki kao izolacija koju osjećaju nakon uzastopnih kušnji koje su obilježile njihovu zemlju. ‘Ovo je područje prošlo tolike nevolje da je mladima teško vjerovati u bolju budućnost’, objašnjava jedan od tamošnjih socijalnih radnika. Njih je desetak otputovalo u Nairobi u studenom 2008. kako bi sudjelovali u Hodočašću povjerenja.»
Kad je završila nedjelja molitve i razgovora s voditeljima mladih iz različitih gradskih župa, mlada se koordinatorica prisjetila tog iskustva u pažljivo pripremljenoj poruci na tri stranice. «… Više nismo mladi iz Konga, Ruande, Tanzanije, Južne Afrike, Kine, Europe… svi smo mi kćeri i sinovi istoga Oca, Njega koji je po svojem Sinu ujedinio rasuto mnoštvo. Ovo jedinstvo u raznolikosti pružilo nam je drugi pogled na svijet, kroz vjeru. Samo Evanđelje može tako ujediniti ljude, prelazeći njihove sociopolitičke barijere i čineći ih jednim narodom koji govore jednim jezikom: jezikom ljubavi.» Završila je pozivajući nas da se opet vratimo, kako bismo pripremili susrete u njihovoj zemlji i ostali blizu njih…