U regiji Kibuya

«U Kigaliju, Butareu, Kabgayi, Kibuyeu I Ruhengeriju smo se sastali s mladima koji su sudjelovali u Susretu u Nairobiju. Nazočnost dvjesto šezdeset Ruanđana ostavila je jak dojam na Kenijce. Dobro je moći prenijeti tu poruku i zahvaliti im što su se odlučili na to putovanje. Nakon filma o Susretu, svi su imali priliku razgovarati o onome što ih je osobito dirnulo. Nekoliko se tema ponavljalo: topao i brižan prijem u obiteljima, osjećaj jedinstva usprkos svim razlikama u porijeklu i pozadini, trenutak zajedničke molitve u središtu svake molitve. ‘Nismo znali tko je iz koje zemlje i, čak i kad nismo govorili istim jezikom, mogli smo komunicirati. Otkrili smo kako su i drugi sramežljivi poput nas kada treba s drugima podijeliti svoju vjeru i govoriti o svom unutarnjem životu…’ ‘U našoj župi mladi su Kenijci svakome od nas dali člansku kartu svoje skupine mladih kao znak da smo od sada nadalje i mi njezin dio.’ ‘Mogli ste osjetiti kako ljudi drhte od osjećaja dijeleći svoje najdublje misli i osjećaje.’… Kako bi ovo potrajalo, mladi iz Kigalija osnovali su ’bratstvo nade’. Sastaju se svaka tri mjeseca radi molitve i razgovora. U Kabagayiju se planiraju podijeliti u skupine koje će posjećivati i svjedočiti u dvadeset i pet seoskih župa.

Kibuye je bio pun ljudi koji su proveli slobodan vikend izvan grada. Krajolik oduzima dah ljepotom, a s bujnim pošumljenim obroncima koji se spuštaju do svjetlucave površine jezera Kivu. Istočkana šumovitim otocima, obala je omeđena dugim fjordovima koji se granaju u bezbrojne grebene. Nekoliko brodića prevozi ljude s jedne obale na drugu, kapetan broda zove potencijalne mušterije, putnici pjevaju i udaraju o bubnjeve kako bi ohrabrili veslače. Navečer se na sjevernom obzoru pojavljuje crvenkasti sjaj: jezero lave u krateru Nyiragongoa odražava se u oblaku dima koji se izdiže iz stošca planine. No, ovaj krajolik nosi i ožiljke tragične povijesti. Čitavi obronci leže prazni, velika područja zemlje napuštena, a kuće od cigala od zemlje propadaju. U ovom dijelu zemlje genocid je bio radikalniji i trajao duže nego drugdje.

Sahrana ostataka 127 žrtava genocida,
spomen-dan Saint John Home, Kibuye, 2. svibnja 2009.

U subotu, 2. svibnja, s lokalnim stanovništvom i pastorima svih konfesija slavili smo komemorativnu molitvu za žrtve genocida… Ljudi se sat i pol smjenjuju kako bi pročitali listu žrtava dugu 38 stranica. To je, međutim, tek dio od 11.400 žrtava ubijenih u jednom danu samo iz ove župe. Slijedi sahrana ostataka 127 leševa nedavno ekshumiranih u brdima. Predstavnici Crkava i džamije izrekli su molitve, preživjeli su ispričali svoja svjedočanstva, a predstavnici vlasti održali službene govore… guverner, gradonačelnik i dva zamjenika stigla su iz Kigalija kako bi se obratili skupu.

Nedjelja, 3. svibnja, misa u kampu Kiziba, domu 18.000 Ruanđana iz Konga, izbjeglica koji su od 1996. izvan svoje zemlje. Ljudi su zahvalni što se mogu bratski sastati. Zbor mladih pokazuje svoju vještinu. Sjaje od ponosa kada je objavljeno da će biti zaduženi za vođenje slavlja na sljedećem biskupijskom okupljanju mladeži. Ne smeta im šetnja od dvadeset kilometara kako bi stigli na susret. Isabel, španjolska redovnica, zadužena je za 200 socijalnih radnika.

Iz minibusa koji nas vozi od Kibuyea do Kigalija, od terasa porječja Konga i Nila, niz od bar desetak gorskih lanaca proteže se dokle god seže pogled. Stabla eukaliptusa srebrno svjetlucaju nasuprot zemlje boje okera i beskrajnih zelenih sjena koje naposljetku nestaju na dalekom plavičastom obzoru. Male kuće s krovovima od crijepa izviruju ispod stabala banana. Čini se da samo riječni rukavci mogu naći put kroz labirint brežuljaka. Tamo gdje se dolina širi, raščišćava se papirus kako bi se uzgajao kukuruz, slatki krumpir i kupus na ovom plodnijem tlu. Na svakom raskrižju zemljane ceste, skupine taksija-bicikala čekaju mušterije. Na prilazu selima, prema tržnici, većina ljudi ide pješice…

Nedjeljno jutarnje bogoslužje u kampu Kiziba

Iza nasmiješenog lica Ruande je težina prošlih patnji, surovost svakodnevnog života i brojni izazovi s kojima se još suočavaju. Dr. Ezechias Rwabuhihi posvetio se potrebama zemlje, prvo kao ministar zdravstva, a kasnije kao zamjenik. «Bio je potreban ogroman trud da bi zemlja ponovo stala na noge. Ponovna uspostava sigurnosti, rekonstrukcija i rehabilitacija oštećene infrastrukture te ponovna izgradnja institucija koje funkcioniraju dobar je početak. To ohrabruje, ali ne želimo tu zastati. Najveći dio posla Tribunala bliži se kraju. Regionalna integracija Ruande u Zajednicu Istočne Afrike važan je korak prema otvaranju naših zatvorenih zemalja, izoliranih i predugo prepuštenih svojim vlastitim resursima. Najveći izazov ostaje iskorijeniti ekstremno siromaštvo koje karakterizira živote velikog postotka stanovništva. Imamo još puno posla.»

Usprkos dojmljivoj živosti glavnoga grada i impresivnog broja građevinskih radova, mnogi se ljudi svejedno suočavaju s teškim ekonomskim poteškoćama. «Često nas zaustavljaju majke ili čak djeca tražeći hranu. Kako malo bolje upoznajem njihovu situaciju, dirnut sam njihovom hrabrošću. Ovo je jedina zemlja u Africi gdje sam vidio žene radnice kako se penju do vrha skela na gradilištima», komentira jedan od stanovnika Kicukira. Na selu je prosječna površina zemljišne parcele pola hektara: to nije uvijek dovoljno kad treba nahraniti desetero usta. Nizinske močvare prilagođavaju se za uzgoj riže. Zatvorenici koji su izabrali društveno koristan rad kako bi im se smanjila kazna grade terase na obroncima brežuljaka koje umanjuju gubitak plodnosti zemlje zbog ispiranja i povećavaju područje za uzgoj biljaka. Obrazovanje, usavršavanje i projekti za samopomoć ključ su razvoja. Inicijative su brojne, a Crkve igraju važnu ulogu.

Pogled na kamp Kiziba

Zajednica dekanata Rubengera ove godine slavi svoju 25. obljetnicu. Ove redovnice, koje dolaze iz različitih protestantskih denominacijama, u službi su lokalne populacije putem projekata društvenog razvoja: sirotišta, posjeti najsiromašnijima i izoliranima, pekara, uzgoj biljnih kultura, krojačke radionice, ručno izrađene karte od bananinog lišća… Sudjeluju i u dijelu pastoralnog rada župe i nude duhovnu pomoć.

U glavnoj dvorani Ruhengeri biskupijskog centra, otac Janvier vodi program stručnog usavršavanja za djevojke i mlade žene: krojačice isprobavaju svoju vještinu jedne na drugima, ostale pritiskaju pedale šivaćih strojeva ili vrijedno vezu. Nekoliko kilometara dalje potpuno je nov sveučilišni kampus koji već pohađa dvije tisuće studenata.

Crkve nisu pošteđene tragedije iz 1994. i njezinih posljedica. Pa ipak, u njih dolazi više ljudi nego ikad prije. Jezik koji se rabi u liturgiji, pjesme i tekstovi svi duboko odzvanjaju njihovom poviješću. Ovdje mnogi otkrivaju put utjehe i života. Crkve su prepune, čak i preko tjedna. Od 1994. zaređeno je četiri stotine svećenika, što je više nego u periodu između 1917., početka misije i 1994.! Trenutačno ih se 270 školuje u Bogoslovnom sjemeništu.

Toliko akumulirane patnje ostaje neizraženo. Malo pomalo svjetlost počinje obasjavati tamu, kako ljudi počinju govoriti i kako, sa svakim novim ekshumiranim tijelom, oplakivanje postaje moguće. Dostojno pokopati svoje bližnje bitan je dio procesa izlječenja i dopušta preživjelima da nastave sa svojim životima.

Jedna od izbjeglica

Neprocjenjivo je pronaći nekoga od povjerenja. «Možemo ponuditi ljudima pažljivo slušanje. Često netko prizna: ‘Ovo je prvi put da sam nekome sve to ispričao’. Ponekad je potrebno više sastanaka. Čak i ako ne možemo riješiti sve probleme, slušanje je važan prvi korak. Otuda može krenuti novi početak. Susret s ljudima koji su sve izgubili, a ipak mogu nastaviti sa životom za mene je uvijek veliko ohrabrenje», objašnjava mala sestra Stephanie. «Gledajući kako nastavljaju živjeti shvatila sam kako svaki Ruanđenin u sebi nosi izvor nade», kaže Martha, Kći Srca Marijinog, iz Butarea.

«Tek onda kada se doista može izreći sva patnja, možemo s uvjerenjem govoriti o zajedništvu. A ipak, samo ovo bratsko zajedništvo može uroditi autentičnim svjedočanstvom», inzistira François Xavier, vođa zajednice.

Tijekom radne prakse, studenti kliničke psihologije iz Butarea shvatili su raspon izazova s kojima se suočavaju u svojoj profesiji. Odlučili su formirati skupu «Grupa okrenuta životu» za podršku jednih drugima razmjenom iskustava i molitvom.
Otac Innocent izgubio je u genocidu čitavu svoju obitelj. Usprkos tome, bio je jedan od prvih zaređenih nakon događaja iz 1994. Danas je župnik u velikoj župi u blizini aerodroma. Kao i svi oni koji su preživjeli tragediju, on počinje sređujući svoja iskustva, prije no što nastavi. «Čovjek ne može shvatiti što se dogodilo. Prvo smo mislili da je došao kraj svijeta. Onda je tu bio vrlo jak osjećaj napuštenosti: osjećali smo da nas ostatak svijeta ignorira. Kako prolaze godine, ovi se osjećaji postupno tope, budući da osjećamo kako nas slušaju i shvaćaju. Neki su ljudi u iskušenju da potraže izvanjsko olakšanje i utjehu, no umjesto bijega u svijet iluzija, morate pomoći ljudima da se spuste u svoj «podrum», u samu dubinu svog srca. Tek kad istraže što će ondje pronaći u svjetlu Krista, isplivat će na površinu, oslobođeni okova. Samoća u našem redu naučila nas je da se oslonimo sami na sebe. Prije smo često bili zarobljeni u odnosima zavisnosti, oslanjajući se na protektore. Sad smo odrasli. Crkva u ovoj četvrti druga je po veličini u zemlji, a njena je izgradnja financirana isključivo prilozima iz kongregacije. To je bio prvi put da se to postiglo i pokazuje nam da smo sposobni.»

Na našim susretima slušamo one koji se nisu prepustili strahu ili luđačkom nasilju, one koji su se sakrili dok su ih štitili ili hranili njihovi susjedi, ponekad pri tom žrtvujući sebe. Upoznajemo i ljude koji su, nakon dugog osobnog putovanja, ponovo otkrili unutarnju slobodu i sada se posvećuju službi drugima. Svaki od tih različitih putova svjedoči o čovjekovoj sposobnosti da se oslobodi mržnje, gorčine i apsurda te ponovo oživi, nadilazeći svu mogućnost shvaćanja, te izblijedjele slike velikodušnosti i požrtvovnosti, dajući se drugima… Tu se blaga koja će potaknuti i ohrabriti druge, kojega god porijekla bili i u kojoj se god situaciji zatekli.