Benin

Naš je boravak u Beninu počeo u velikom sjemeništu St. Gall u Oudahu, povijesnom gradu poznatom kao mjesto polaska za robove. Dugo smo razgovarali s rektorom i ručali sa sjemeništarcima i predavačima, koji su nam dopustili razgovor s nekima od njih. Ima više od 150 sjemeništaraca, od druge godine filozofije do posljednje godine teologije, prije zaređenja.

U Cotonou, gospodarskom glavnom gradu Benina, posjetili smo mlade koji su bili u Taizéu kako bismo vidjeli kako žive i dijelili s njima život u župi. Zadnje tri godine mladima iz Benina postalo je teže dobiti vizu kako bi došli i sudjelovali u ljetnim susretima u Taizéu. Smješteni smo u centru gdje se nalaze i Biskupijski povjerenstvo za pastoral mladih, župne crkve sv. Mihaela, gdje je aktivnost intenzivna. Molili smo s dvadesetak voditelja mladih koji pripadaju različitim skupinama iz cijelog grada – ostali nisu mogli doći zbog ispita. Redovito zajedno mole, a sastaju se i kako bi organizirali potrebna zbivanja širom biskupije.

Nakon Cotonoua, sljedeća je postaja bila u Gbozounmeu. Ovdje muškarci i mladi često rade u gradu i vraćaju se samo vikendom. Nedjeljom ujutro, misa u 6 sati puna je starijih ljudi, žena i djece. Sve se odvija na lokalnom jeziku, gon – zadivljujući ritmovi koje je pjevala velika skupina male djece sjedeći na strunjačama pokraj oltara. Poslije podneva ćemo opet zajedno pjevati. Na samom kraju mise, svećenik je motociklom krenuo na sljedeću službu, dok su se ljudi oko crkve okupili u malim skupinama kako bi se upoznali, dobili upute, a neki od njih kako bi se pripremili krštenje.

U Parakou – 330 km sjeverno od Cotonua, u središtu zemlje – mladi svećenik koji je prije nekoliko godina bio u Taizéu, postao je biskupijski povjerenik za mlade. Molili smo i razgovarali o susretu u Nairobiju s cijelim timom vođa mladih iz različitih grupa i župa biskupije.

U Dassa-Zouméu posjetili smo novog predsjednika metodističke Crkve. Zahvaljujući našem posjetu, bolje je shvatio smisao Hodočašća povjerenja i uvjerio nas kako će mladi iz ove Crkve sudjelovati na susretima u Taizéu ovoga ljeta. Kasno poslijepodne doputovali smo u Gouku i sastali se s pastorom, nekolicinom starijih ljudi i zborom koji nas je čekao. Mala je kapelica bila preplavljena pjesmom i tako smo se mogli zajedno radosno pomoliti …

Burkina Faso

U Burkini Faso «zemlji poštenih ljudi», primljeni smo u Bogoslovlju Lavigerie Družbe Afričkih misionara u Ouagadougou. Od prve večeri, uspjeli smo se upoznati s trideset mladih bogoslova iz različitih zemalja, koji se pripremaju za misionarsku službu: tijekom dana traje nastava za njih stotinu. Rano ujutro smo krenuli u Dori, 250 km prema sjeveru. Na putu nas je iznenadilo selo Bani s brojnim džamijama i stožastim minaretom. Stigli smo u Dori na sajmeni dan: «taksiji» na leđima magaraca određuju ritam života. Župa okuplja blizu tisuću vjernika. Skoro su svi župljani u prolazu: u većini su to državni službenici koji su smješteni u Dori na dvije ili tri godine u ovu regiju koja je tradicionalno Peuhl, pa tako i muslimanska. Imali smo priliku posjetiti tri mlade obitelji koje su bile prošle godine u Taizéu. Otac Juvénot, svećenik iz Konga koji je i sam tijekom svoga školovanja bio u Taizéu, omogućio je taj razgovor čija nas je velika jednostavnost dirnula budući da njihovi uvjeti života nisu laki.

Navečer smo se u župi sastali na molitvi s nekoliko mladih koji se redovito sastaju – s mnoštvom izazova kako živjeti svoju vjeru u ovoj sredini. Ponovilo se pitanje: kako sve više i više živjeti u Kristu? Nakon dva dana u Doriju, ponovo smo krenuli na put prema Ouagadougou. Na povratku je u podne bilo više od 42º C u hladu, a brojne žene s djecom na leđima hodale su putem noseći alat kako bi stigle na mjesta gdje znaju da u tlu ima zlatnog praha. Nedaleko, multinacionalne rudarske kompanije čine isto: otvaraju puno više novih radnih mjesta.

Iz Ouage gdje smo proveli noć, rano smo ujutro krenula do sljedeće postaje koja je u Togu. Autobus ne vozi svakoga dana, tako da smo morali uzeti autobus koji vozi samo do granice Burkina – Togo, a zatim pronaći drugo prijevozno sredstvo kako bismo stigli kod svećenika koji nas je čekao u Kari.

Togo

Prvi «Home of Charity» u Africi je u Aledjou, gdje jedan prijatelj svećenik i jedan mladić koga smo 2008. upoznali u Taizéu žive u majušnom centru za mlade koji se još gradi. Sedmero mladih živi u malim okruglim kolibicama. Upravo su raščistili dio polja i grade kokošinjac. Navečer nas je nekoliko mladih i djece iz župe primilo na zajedničkoj molitvi.

U Atakpaméu je crkva prošla kroz tolike kušnje da je bilo prekrasno opet se sastati s mladim biskupom: mladi glazbenik i gitarist koji je, nakon jedne godine službe pun zahvalnosti za sadašnjost i nade i vjere u budućnost.

U subotu smo se vratili u Lomé, glavni grad Toga, u župu Notre Dame pod križem Agbalépédogana. Bili smo animatori za župni dan zajedništva: nekih 400 ljudi svih generacija sastali su se na jutarnjoj molitvi koju je slijedio biblijski uvod na francuskom i ewéom jeziku: o Božjoj ljubavi za nas i našu slobodu; biblijski tekst i Pismo iz Kenije bili su polazna točka za razmatranje o unutarnjem životu i našim vezama s drugim ljudima i angažmanima za njih. Jedan vrlo predan mladić pričao je o svom životu lopova prije no što se «susreo s Kristom koji ga je preobratio». Dok se prepričavalo što su bile teme razgovora u malim skupinama, jedno je dijete tako jednostavno govorilo o načinu praštanja da su slušatelji spontano zapljeskali. Križni put vodio je po okolici prije povratka u okolicu crkve – ljudi koji su se smiješili i slobodno klečali, čak i na prašnom tlu: bili su stvarni podsjetnik na put koji slijedi Krista.

Na završnoj misi lica su sjala radošću, zahvalnost zbog proživljenih trenutaka jakog zajedništva. U nedjelju smo opet bili na dječjoj misi u jednoj drugoj župi: djeca su dala sve od sebe pjevajući, a na kraju smo saznali da pripadaju zboru zanimljivog imena – «Djeca Isusovi prijatelji»!