Bangladeš

Dječji klub na stanici

JPEG - 23.2 ko

Sirotinjska četvrt pored stanice

Što si radio danas?

Aleksandra i Wendy su iz zajednice Arka. Nedavno su provele mjesec dana u Bangladešu. Uz ostalo upoznale su i Klub na stanici koji vode braća iz Taizea koja žive u Bangladešu.

«Danas popodne išle smo posjetiti Klub na stanici u jednom od najsiromašnijih dijelova Mymensingha. Ne možemo zamahom čarobnog štapića promijeniti teško siromaštvo u kojem ovi ljudi sa svojim brojnom djecom žive, kao ni činjenicu da mnogo djece ne pohađa školu. Kad se susretnemo s ovakvim uvijetima lako se obeshrabriti i odustati. Ili si možemo postaviti pitanje: «Što je ono što je moguće učiniti? Što ja mogu učiniti, makar to bilo posve malo?» «Dječji klub» je otvoren tri poslijepodneva u tjednu i okuplja djecu iz susjedstva. Program je svaki puta drugačiji. Danas smo s djecom crtali, pjevali i plesali. Poslije je bilo ‘vrijeme za kulturu’ kad su djeca mogla recitirati i pjevati pjesme i plesati. Na kraju je bilo smirenje, meditacija i molitva. Najviše su me se dojmili trenuci zajedništva nakon toga. Nema ništa jednostavnije nego pitati dijete: «Što si radio danas?» i zajedno poslušati njegov odgovor. Ipak, iza ovog jednostavnog pitanja krije se važna poruka: «Tvoj život je vrijedan slušanja. Ti si važan.»

Kako bih opisala «Klub na stanici» u svjetlu ovog iskustva? To je puno više od mjesta na koje najsiromašnija djeca mogu doći. To je mjesto gdje možemo zajedno pjevati, plesati, crtati i moliti; mjesto gdje možemo susresti jedni druge i sebe same. Mjesto gdje možemo živjeti, a ne samo preživljavati. Hvala svima koji čine ovo mjesto živim.

Jedan od braće piše

U jednom od najsiromašnijih dijelova Mymensigha, pored sirotinjske četvrti uz željezničku stanicu postoji klub za vrlo siromašnu djecu. Naziv mu je «Svi smo kraljevi i kraljice!» Tijekom tri poslijepodneva u tjednu tu se odvijaju razne aktivnosti. Okupi se pedesetak djece od 6 do 15 godina. Djeca od 12 godina i starija imaju svoj posebni susret i pridružuju se ostalima na kraju. Nakon zajedničkog pjevanja djeca sjednu i slušaju one koji pričaju što su sve radili posljednja 24 sata. Dojmljivo ih je slušati s kakvom jednostavnošću govore o svojoj svakodnevnici i čuti kako se često susreću s nasiljem i nalaze u opasnosti. To nije samo opasnost da im opljačkaju ono malo novca što zarade svojim radom (poput sakupljanja starog papira na ulicama) ili krađom (pokušavamo naučiti djecu da ne kradu, ali nismo baš uvijek uspješni). Opasnost od prostituiranja starije djece je vrlo realna. Druga opasnost za djecu i mlade koji žive na ulicama je ovisnost o drogi. Posljednje 3-4 godine drogiranje udisanjem ljepila naglo se širi Bangladešom.

JPEG - 23.3 ko

Djeca skupljaju stari papir na ulicama

Jednom mjesečno sva djeca dolaze i provode cijelo prijepodne u «Taizé kući». Organiziraju se igre na otvorenom prostoru uz rijeku Brahmaputru. Jutarnje aktivnosti završavaju zajedničkim ručkom sa studentima koji žive u Taize kući. Ponekad, u posebnim prilikama poput Božića, unajmimo jedan ili dva broda koji se inače koriste za prijevoz ljudi preko rijeke i svi uživaju u krasnom izletu na rijeci.
Četiri puta godišnje održavamo trodnevni «dječji kamp». To je posebno vrijeme za tu djecu koja inače nikad nemaju mogućnost provesti dan bez da rade i donose kući novac. Dječji kamp se organizira u selima udaljenim dva do tri sata vožnje autobusom od grada Mymensingha, gdje poznajemo neke obitelji koje su voljne prihvatiti djecu. Obično su to grupe od 30-35 djece u pratnji jednog brata iz Taizea i nekoliko mladih pomoćnika. Većinu vremena provodimo u zajedničkoj igri, crtanju, pjevanju i uzajamnom pričanju životnih priča. Obroci (tri puta na dan!) su također vrlo važan trenutak za svakoga! Svakog dana su u programu i dva sata «rada u zajednici» kako bismo pomogli oko nečega u selu: sadnje drveće ili raznih drugih aktivnosti.

JPEG - 17.2 ko

Veliki brod isplovljava na Brahmaputru

Djeca koja dolaze u Kamp puna su života i radosti. Kad ih prvi put susretnete teško možete povjerovati da im je svakodnevnica puna bolnih situacija i velikog siromaštva.

Većina dječaka ima samo košulju i jedne hlače, a djevojčice obično imaju samo dvije haljine. Žive s roditeljima, braćom i sestrama u jednoj sobi kolibe koju su sami sagradili. Krov je pokriven plastičnim vrećicama koje slabo štite od kiše, osobito za vrijeme tromjesečnih monsunskih kiša. Puno djece živi samo s majkom. Očevi su otišli od kuće ili umrli od neke bolesti. Djeca koja ostanu siročad žive s drugim članovima obitelji (ujacima, bakama...) ili na željezničkoj stanici spavaju na platformi. Budući da u ovom području nema javne škole, prije nekoliko godina otvorili smo malu školu pored stanice. Neka djeca pohađaju tu školu. Druga ne mogu jer njihovi roditelji trebaju njihovu pomoć kako bi prehranili obitelj sakupljajući stari papir i željezo, plastične boce i kutije po ulicama grada ili odlagalištima smeća.

JPEG - 21.4 ko

Sadnja drveća za vrijeme Kampa

Njihov se život čini vrlo teškim, ali ih možete često čuti kako pjevaju. Jako dobro pamte pjesme, osobito ljubavne. Neki znaju napamet ne samo bengalske, nego i pjesme iz indijskih filmova koji su vrlo popularni ovdje u Bangladešu.

Želio bih vam predstaviti neku od «naše» djece:

Mislim da je najradosniji od svih Shagor. Ima 11 godina i divan osmijeh. Voli pjevati, i to jako dobro. Život mu nije bio lak. Imao je jednog za drugim tri oca. Pravi otac je otišao kad je on imao tri godine. Sadašnji «otac» ženio se dva puta, napustio je svoju prvu ženu i djecu da bi oženio Shagorovu majku. Odnosi među njima nisu dobri, otac puno pije, a roditelji međusobno jedva razgovaraju. Ali otac voli djecu i dobar je prema njima. Majka pokušava nešto zaraditi prodajući jeftine sarije. Obitelj je velika: Shagor ima petoricu braće i jednu sestru. Kako je hrana skupa, svi moraju raditi. Nikad nije išao u školu ( svi naši napori da ga dovedemo u školu bili su uzaludni – uvijek je odbijao ići), njegova braća išla su samo par mjeseci. Cijela je obitelj nepismena. Shagor i njegov stariji brat Tutul već godinama rade, Shagor je počeo sa sedam godina. S Tutulom skuplja stari papir i željezo ili pomaže nositi košare na ribljoj tržnici. Jako voli posjećivati našu Taize kuću. Neki dan mi je rekao: «Brate, kad ti umreš, tko će se brinuti za mene?»

Drugi dječek, Ridoy, ima osam godina. Dolazi k nama skoro svaki dan sa svojom starom vrećom od riže na leđima. Uvijek traži novine ostavljene po košarama u sobama ili u malom skladištu gdje zna da odlažemo stari papir. Ridoy živi u sirotinjskoj četvrti pored željezničke stanice u jednoj od najprljavijih koliba od plastike. U početku je stalno bio jako prljav. Postao je puno čišći otkad se priključio Klubu.

JPEG - 22.9 ko

Ridoy sadi stablo

Hira je trinaestogodišnjak koji živi s bakom s očeve strane. Majka ga je napustila kao bebu od mjesec dana nakon jedne svađe s ocem. Otac je godinama bio ovisnik o marihuani i kocki. Hira je nepismen, išao je u školi jedva šest mjeseci. Jedan je od najboljih i najvelikodušnijih dječaka koje poznajem.

Na platformi željezničke stanice žive i djevojčice. Žive teškim životom, a možete ih prepoznati po vrlo staroj i iznošenoj odjeći.

Chormilla, 11 i njezina mala sestra Falani, 8, često dolaze u posjetu u Taize kuću kada sakupljaju stari papir uz obalu Brahmaputre kamo puno ljudi dolazi prošetati i nešto pojesti. Njihova je majka umrla prije četiri godine, a otac je ovisnik o marihuani i djeca dobivaju jedva jedan obrok dnevno. Njihov šestogodišnji brat Kolli,6, je stručnjak za krađe po vlakovima i povremeno udiše ljepilo. Kad dođu u Klub Chormilla i Falani vole plesati.

Zabrinuti smo za njihovu budućnost jer je jedna od djevojaka koje su tako živjele na platformi željezničke stanice nedavno završila u prostituciji.

Printed from: https://www.taize.fr/hr_article11941.html - 23 October 2021
Copyright © 2021 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France