Pismo iz Taizéa
Neograničeno suosjećanjePismo iz Taizéa [http://www.taize.fr/hr_article580.html] objavljuje se tromjesečno. Na ovoj stranici objavljujemo neke tekstove na tome zadnjeg broja, «Neograničeno suosjećanje». Svaki tekst je komentar na izvadak iz Pisma iz Čilea. [http://www.taize.fr/hr_article11768.html]
Jubaraj (Bangladeš)Riječ «jednostavnost» budi pitanje koje se tiče mog postojanja: kako svemogući Bog može biti jednostavan poput ljudskog bića? Istraživanje ovog pitanja vodi me u moj kraj, Mymensingh [http://www.taize.fr/en_article7032.html], gdje sam vidio kakav je to jednostavan život. Ovdje se jednostavno zadovoljimo šalicom čaja bez mlijeka i dvjema kriškama kruha. Ne smeta nam kada je, tijekom ručka, naš prijatelj s kojim sjedimo dječak bez majice zagledan u naše lice. U duhu jednostavnosti, mogu biti zahvalan našem Ocu, dok dijelim tanjur riže i pirea, i otkrivam kako ljudska bića i ptice s drveća zajedno dijele obrok.
José (Peru)Kada se dogodi iznenadna nevolja, normalno je pomoći financijski i u ljudstvu. Zadovoljavamo se materijalnim aspektom i ne idemo izvan njega; naše djelo ostaje svojim rukama napuniti džepove ljudi. Ostajemo na razini hitne pomoći, na razini «dobrobiti».
Jessica (Novi Zeland)Nakon tri mjeseca života i rada u zajednici Taizé, među ljudima iz mnogih naroda i različitog porijekla [http://www.taize.fr/hr_article3364.html], iskusila sam strah od «različitosti» drugih, no također i ljepotu upoznavanja novih osoba. Često me bilo strah «nepoznatog», nerazumijevanja zašto se ljudi ponašaju na određeni način, i određivanja situacije prema onome što već znam.
Chai-Hoon (Južna Koreja)Od kada kao djeca krenemo u školu, naši nas roditelji uče kako imati dobar društveni život i poštene odnose s drugima, no u isto nam vrijeme govore da se ne družimo s «lošom djecom». Roditelji nas ne uče uvijek da se slažemo s osobama drugih vjera ili različitih etničkih skupina, ili čak doseljenicima. Pokušavamo izbjegavati one koje smatramo opasnima i drugačijima, čak i ako su te misli potaknute tračevima i našom maštom. Diskriminacija nije, ipak, ono što nas je Isus učio. Trebamo hrabrosti za otvaranje i prihvaćanje novih gostiju u naš život.
Rebekah (SAD)U mojoj zemlji postoje mnoge mogućnosti za projekte pomoći. Ja pomažem u mjestu St. Vincent de Paul. Pomažem osobama kojima su potrebne stvari za kuću, odjeća za njih ili njihovu djecu. Također čujete i njihove životne priče, kako su došli do trenutne točke u životu i životne lekcije koje su naučili. Rad s tim ljudima jako obogaćuje i divno je iskustvo u kojem sam blagoslovljena sudjelovati.
Marlon (Zambija)Tek nakon smrti svojih roditelja shvatio sam pravu definiciju siromaštva. Bez krova nad glavom, praznog trbuha više od nekolika tjedana, bez odjeće i prijatelja, jer čak ni susjedi ne vole siromašne ljude. Morao sam se pretvarati da ne postojim, provodeći sâm mnoge sate.
Hesta (Južna Afrika)Mislim da je ono što razlikuje ljudska bića od drugih Božjih stvorenja to da nismo stvoreni samo da bismo postojali i preživjeli, već više da živimo u jedinstvu s drugima. Svatko od nas pati, jer dok smo još na zemlji, boli će uvijek biti dio naših života. Ova bol možda postoji jer smo ranjeni surovošću života, ili našim nutarnjim borbama.
Ignacio (Argentina)U mjestu Rio la Barquita, na granici Argentine i Urugvaja, nalazi se mala zajednica ribara i radničkih obitelji, koji zarađuju za kruh obrađujući trsku i određene vrste drveća. Život u tom selu doista je težak: osim mnogih drugih problema, loše vrijeme može pokvariti deset dana rezanja trske.
Kimiko, Jeffrey, Jun i Isao (Japan)Poslije potresa u ožujku, četvero mladih iz Japana slalo je e-poštu Taizéu, koje je prepisivao Jens iz Njemačke. U porukama koje su nam zadnjih mjeseci poslali prijatelji iz Japana, očito je da solidarnost i međusobno povjerenje, ali također i jednostavno izražavanje suosjećanja u riječima i molitvama, pomažu žrtvama puno više nego što smo ponekad svjesni. «Bili smo tako ohrabreni porukama izvan Japana», priča Kimiko, djevojka koja je volontirala u teško pogođenom području Sendaija. «Molim vas, nastavite moliti za ljude ovog područja». Jeffrey, koji živi u Sendaiju, kratko opisuje kako on vidi podršku izvana: «Mnogi su ljudi došli pomoći u Sendai. Svjestan sam mreže ljudi koji su uz nas i mole za nas». Također, Jun, koji je proveo neko vrijeme u Taizéu kao volonter, svjedoči o utjesi i olakšanju koje žrtve mogu doživjeti, kada ih podržavaju ljudi koji dijele njihovu nevolju: «Puno vam hvala za vaše misli i molitve. Kako se snažno možemo osjećati, znajući da nikada nismo sami ni napušteni. Mnogi su mi slali poruke zadnjih tjedana. Svi su govorili da mole i misle na Japan i njegov narod».
Tatyana (Rusija)Kada se suočite s patnjom, kada vidite teško bolesno dijete ili susretnete siromaha koji nema ništa, to je obeshrabrujuće. Susret s patnjom često nas ostavi bez teksta: čini se da je prebolno otvoriti joj svoje srce, preriskantno izaći iz svoje sigurne zone i uopće pokušati misliti o njoj. No uvijek imate izbor: pobjeći, sakriti se, praviti se da patnja u vašem životu ne postoji. No, možemo također i usporiti s našim užurbanim životima, pogledati drugome u oči, priznati našu nesposobnost i reći: «Nemam puno ljubavi, siromašan sam kao i ti. Bogu si važan koliko i ja. Ne mogu doista dijeliti tvoj život – no dozvoli da budem s tobom u tvojim kušnjama i pružim ti ruku».
Daniel (Slovačka)Pokazati da volimo Krista ne znači samo otići na drugi kraj svijeta kako bismo pokazali koliko možemo učiniti za druge. Dnevni izraz Božje ljubavi prema meni povezan je s milosrđem. Kada je ljubav za Boga izraz moje vjere, tada je milosrđe moja vjera provedena u praksu. Početkom XX. stoljeća ova je poruka Božje milosrdne ljubavi postala snažnija, po životu i misiji svete Faustine Kowalske, koja je provela svoj kratak ali vrlo bogat, mističan život, u dubokom odnosu s Isusom. U njenom dnevniku možemo pronaći toliko primjera nesebične ljubavi koje možemo provesti u djelo. |