Želja za praštanjem

Svaki čovjek treba praštanje koliko i svagdašnji kruh. Bog ga uvijek daje, bezuvjetno, «On ti otpušta sve grijehe tvoje.» Otvoriti ruke u molitvi vrlo je jednostavna gesta koja može izraziti našu želju da ga primimo.

Joseph (Vijetnam)

Po dolasku u Taizé, često sam se pitao kako su ljudi iz tako različitih zemalja, kultura, pa čak i vjeroispovijesti, mogli moliti i živjeti zajedno. U crkvi, primijetio sam da su se početkom tjedna neki mučili sa šutnjom. No, kako su dani prolazili, većina je s radošću molila i ulazila u duboki odnos s Bogom. Osim toga, mnogi su mogli podijeliti s drugima svoja duhovna iskustva, i sudjelovati u zajedničkim zadacima, čak i ako su bili dosadni ili teški ... Činilo se da svi rade s radošću, stvarno očitom radošću!

Kako je to moguće? Svi zanemaruju razlike i ujedinjuju se u molitvi i zajedničkom životu. Možda shvaćaju da ih Bog ljubi i uvijek sve bezuvjetno oprašta? Kako osjećaju da su voljeni, njihova su srca puna radosti i žele ju izraziti.

Krist uvijek razlikuje osobu i počinjeni prijestup. Do svog posljednjeg daha na križu, odbijao je osuditi bilo koga. Nije umanjio grijeh, naprotiv, preuzeo ga je na sebe.

Eze (Nigerija)

Oproštenje je stav ljubavi koji ostavlja sve pogreške na miru. Ne možemo biti u miru s drugima, ako ne počnemo s pomirenjem sa samima sobom. Kao kršćanin, to prije svega postižem prihvaćanjem da nam Krist oprašta.

Mislim da oprostiti nije tako lako kao što izgleda, to je i obveza i odgovornost. Shvatio sam da se to može učiniti samo Božjom milošću i ljubavlju. Rekao bih da upoznati Krista koji nas ljubi i oprašta, znači prihvatiti njegovu prisutnost u našim životima. Tu se ukorjenjuju mir, sloboda i pomirenje sa samima sobom i s Božjim stvorenjima.

Primanje i prenošenje Božjeg praštanja put je koji je otvorio Krist. Mi kročimo naprijed usprkos našim slabostima i ranama. Krist nas ne čini ljudima koji su već dosegli cilj.

Daniel (Costa Rica)

Tijekom protekle dvije godine, borio sam se sa sobom kako bih odlučio što želim učiniti sa svojim životom. Donosio sam odluke, ali one nisu bile istinite, zbog čega sam ostao bez nade i povjerenja. No, tijekom svog boravka u Taizéu, shvatio sam da primiti Kristovo oproštenje prvotno znači oprostiti samome sebi.

Prihvatio sam da sam bio u zabludi i to mi je pomoglo izliječiti moje rane. Zapravo sam shvatio da me pogreške mogu rasvijetliti, dok sam počeo otkrivati tko sam i što mi je činiti sa svojim životom. Znam da to ne uklanja strah, i ne znači da će moj život uvijek biti lagan, ali u svakom slučaju želim preuzeti taj rizik: oprost koji dolazi od Krista daje mi život.

Kao siromasi Evanđelja, mi kršćani ne tvrdimo da smo bolji od drugih. Ono što nas označava je samo odluka pripadati Kristu. U toj odluci želimo biti potpuno dosljedni.

Jessica (Novi Zeland)

Jedna od radosti koje kao kršćanka imam, izbor je svaki dan pripadati Kristu. Ovaj izbor ne moram razglasiti svima, već je to osobni izbor koji činim s Kristom. Stalno potvrđivati svoju predanost njemu traži od mene da svoju vjeru živim aktivno, živeći jednostavno i ponizna srca. Od mene se traži ustrajati u Kristu, ne da bi drugi primijetili, već jer sam shvatila što mi je Krist dao, i što sam odabrala slijediti!

Iako svaki dan odlučujem pripadati Kristu, shvaćam da me u više navrata moja pitanja i sumnje dovode da vjerujem da to ne mogu učiniti. I ovih dana, molim se Kristu, povjeravam mu svoje sumnje i pitanja, i molim ga da pomogne mojoj nevjeri, da mogu uvijek odabrati njemu pripadati.

«Kršćanin je čovjek koji živi od praštanja, koji zna da svakodnevno krši Božje zapovijedi, no koji se isto tako svakoga

dana vraća Bogu i koji zna, s nepokolebljivom sigurnošću, da će Bog imati posljednju riječ u njegovom životu. Krist se pobrinuo za njega, preuzeo je odgovornost za njega pred svojim Ocem. Nije sâm u svojoj borbi; onaj kome se predao nikada ga neće napustiti.» (Suzanne de Diétrich, 1891.-1981.)

Mel (Čile)

Promišljajući o opraštanju, obavezno razmišljam o prispodobi o izgubljenom sinu i o drugoj poslanici svetoga Pavla Korinćanima (5,18-21). Isus čini razliku između osobe i grijeha kojeg je počinila, jer ljudsko biće pripada Ocu, a grijeh je pad u napast koja je iskušavanje naše vjere. Ali Otac, u svome beskrajnom milosrđu, daje nam slobodu u punini. Strpljiv, čeka naš povratak s dugog putovanja na koje smo se odlučili jer se nismo osjećali ugodno u njegovoj kući.

On sâm odmah ostavlja svoj posao kada nas ugleda na putu. Bez predrasuda trči nam u susret i vidjevši naše kajanje grli nas nježnošću ljubavi, nepoznate u ovom svijetu. Bez pitanja, on nam priprema gozbu. Jednostavno je sretan zbog našeg povratka i slavi sa svima koji su došli. Tu se njemu predajemo, tu se nalazi pomirenje: u beskrajnoj nježnosti sinovske ljubavi.

«Kršćani ne pripadaju Isusu Kristu samo onako kao što mu svi ljudi nedvojbeno pripadaju, nego na takav način da sve što Isus Krist čini u svijetu postaje smisao i njihovog djelovanja; borba koju Isus Krist

vodi u tami protiv tame postaje borba kojoj se i oni uključuju.» (Karl Barth, 1886.-1968.)

Abigail (Malta)

Krist je rekao: «Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.» (Matej 16,24). Čovjeku nije lako živjeti kao pravi kršćanin. Suočena sam s preprekama i odbijanjem. Pitanja i sumnje također se pojavljuju. Stalna se borba vodi u meni, između onoga što Bog želi da učinim i onoga što ja želim. Tada se sjetim da je, čak i u najtamnijoj noći, Isus sa mnom. On je moje svjetlo i moj vodič. Svoju dušu njemu uzdižem. Dobro je vjerovati i nadati se Gospodinu. «Sve mogu u onome koji me jača» (Filipljanima 4,13). S njim, ja ću uspjeti.