U osluškivanju mladih u Europi

Edinburgh - Community Gardeners u Grantonu

Granton je područje u Edinburghu, gdje na prvi pogled postoje samo stambeni blokovi. Kako to opisuje jedan stanovnik: Ljudi ovdje samo jure između autobusnog stajališta i svojih ulaznih vrata. Kad je četvrt sagrađena, na svakom uglu ulice ostao je po jedan komad trave. Okruženi ogradama i premala da bi bili parkovi, ti uglovi ulica postali su pustoš u kojoj se nakuplja smeće.

Prije četiri godine, dva prijatelja podijelila su ankete na vrata svih stanova koji su gledali na jedan od uglova ulica: Ne bi li bilo dobro nešto zajedno učiniti s tim komadima zemlje? Nitko nije rekao da ima neki prigovor na to, ali priličan broj je odgovorio da bi to bilo gubljenje vremena: sve što su pokušali učiniti, odmah je propalo.

Prijatelji su bili prilično obeshrabreni, ali su stavili drugi letak u poštanske sandučiće: u određenu subotu ujutro svi su pozvani da dođu, s lopatama ili bilo kakvim vrtnim priborom koji imaju. Tom i njegov prijatelj mislio da će se pojaviti barem nekoliko ljudi i kako će upoznati druge koji su zainteresirani za poboljšanje stanja u području. Dan je blagoslovljen dobrim vremenskim uvjetima, gotovo 30 ljudi je došlo, a jedan ugao ulice potpuno je prekopan i zasađen biljkama!

Working on one of the gardens in Granton, Edinburgh

Rad na jednom od vrtova u Grantonu, u Edinburghu

Tada su neki susjedi s druge strane ulice zamolili za pomoć kako bi pokrenuli vlastiti vrt. Vrtovi i skupina od tada postojano rastu, tako da se sada nalaze na 5 mjesta, a u skupini je više od 60 članova. Plan je uzgojiti što je moguće više hrane u Granton (području gdje je uporaba banki hrane dramatično u porastu) i uključiti mnoge lokalne ljude u taj proces. Sva se hrana dijeli između dobrovoljaca, ili je kuhaju članovi skupine kako bi zajednici osigurali hranu, dok sve veći broj mještana sjedi kako bi jeli zajedno.

Na nedavnom okupljanju u Edinburghu, Tom je opisao kako je postaje sve više zainteresiran za načine na koje su poboljšanje uvjeta života i briga o zemljištu, liječenje ljudi te razvoj zajednica očito čvrsto povezani, a možda i dio istog procesa:

»Svi smo stvorili neka divna nova prijateljstva radeći jedni pored drugih. Ljudi su izvijestili da im je rad u vrtovima je pomogao u borbi sa stresom, depresijom, pa čak i kroničnom boli. Neki susjedi su nam rekli da su osjetili kako se ’cijeli dojam ulice promijenio’, a mi smo stvorili oaze biološke raznolikosti na malo pustinje pokošene trave, krovova i betona.«

Nije sve tako jednostavno, skupina ima svoje sukobe i izazove, ali kao i mnogi ljudi diljem svijeta, pronašli su veliko dostojanstvo i zadovoljstvo u tome što su u mogućnosti osigurati hranu za svoju obitelj i prijatelje sa zemlje koja im je pod nogama. Tom kaže: »Kada smo tako često etiketirani kao ’potrošači’, kao da je to jedina svrha našeg postojanja, prilika da postanemo proizvođači može biti okus nečega politički i duhovno sasvim drugačijeg.«

Granton Community Gardeners [https://www.facebook.com/grantoncommunitygardeners]

Huelva – iskustvo solidarnosti na jugu Španjolske

Pierre, mladi francuski volonter, napisao je ovaj članak nakon iskustva koje su on i Andrea iz Italije doživjeli u provinciji Huelva, na jugu Španjolske.

Imali smo nevjerojatno iskustvo boraveći mjesec dana u Isla Cristina, gradiću od 20.000 stanovnika. Huelva je španjolska pokrajina s najnižim životnim standardom, s najvećom stopom nezaposlenosti i rekordnim odustajanjem od škole u Europi.

A mi – talijanski i francuski volonter, sa španjolskim bratom iz Taizéa – što ćemo tamo raditi? Mi smo jednostavno htjeli jedan kratki period naših života podijeliti živote s onima koji žive na jugu Europe, gdje ima sunca, kao i tjeskobe, latentne anksioznosti. Otišli smo tamo praznih ruku, jednostavno biti prisutni u molitvenoj solidarnosti s onima koji su u teškoćama, znajući da možemo učiniti vrlo malo.

U Caritasu smo punili vreće hrane, pomagali gurati kolica, otvarali vrata ... vrlo osnovne stvari, živeći dimenziju dobrodošlice, slušanja, pozornosti. Siromaštvo nije bilo vidljivo na ulici, ali smo u Caritasu vidjeli ljude kojima je potrebna materijalna pomoć (hrana, novac za račun za struju), ali koji su trebali prije svega obnovu svojeg dostojanstva. Zapamtili smo slike suza i pognutih glava od srama zato što su morali pitati za pomoć.

Volonteri koji tamo rade bili su normalni ljudi, obični ljudi koji su željeli pomoći na bilo koji način su mogli, u vrlo različitim situacijama. Također smo imali priliku čuti o drugim mjestima nade: »Naim«, rehabilitacijskom centru za mlade ovisnike o drogama, ili »Puertas Abiertas« (Otvorena vrata), koji prima ljude s ulice svaki dan kako bi s njima podijelili šalicu kave, dali im priliku za tuš i malo ljudske dobrote.

Iskoristili smo dane kada nismo radili s Caritasom za posjet školama koje su nas pozvale da se upoznamo sa skupinama mladih iz župe. Bilo je to slušanje, dijeljenje iskustava, svjedočenje i poziv da podijele s nama našu zajedničku molitvu.

Svaki dan imali smo tri molitve. Prvu u jutarnjim satima, u privatnosti stana u kojem smo živjeli, u prekrasnom oratoriju izrađenom od kartonskih kutija umotanih u poklon papir i prekrivenih s nekoliko ikona, svijeća i školjaka prikupljenih na plaži, sve u kutku naše blagovaonice. Druge dvije su održavane u crkvama u gradu. Pokušali smo se uklopiti, koliko smo mogli u određenom kontekstu: prastaroj katoličkoj tradiciji duboko ogrezloj u pučkoj pobožnosti. Vrlo jak vjerski sentiment, vrlo uporan, osjeća se ovdje u Andaluziji. Tako je za ukras bilo dovoljno nekoliko svijeća.

Mi smo bili spremni moliti sami, ali smo bili iznenađeni svaki dan vidjeti sve više i više ljudi, različitih dobi koji su nam se pridružili u molitvi koja je bila tako prirodna, ispred slika Velikog tjedna, s meditativnim pjesmama iz Taizéa i tišinom koja je tako rijetka u njihovim proslavama... i u životu općenito. Duboka molitva okupila je ljude iz različitih zajednica, pokreta mladih, župnih skupina. Za njih, ova je Korizma bila drugačija. Tako je svaki dan dolazio netko novi, pozvan od strane druge osobe.

Vodili smo vrlo jednostavan zajednički život, dijeleći svakodnevne poslove: pripremu svakodnevne molitve, kupovinu, kuhanje, čišćenje. Sve to između susreta, rada, molitve ... i malo vremena vani na svježem zraku, kako bismo malo prošetali po suncu na plaži.

Općenito, gostoprimstvo je bilo vrlo toplo i nevjerojatno velikodušno. To je stvarno pomoglo da se osjećamo kao kod kuće, kao da se oduvijek poznajemo.

U Strasbourgu: suočeni s teškim životnim situacijama studenata

Vlč. Thomas Wender, nadbiskupski povjerenik za mlade i studente, poslao nam je ovu priču o centru Bernanos, na sveučilišnom kampusu u Strasbourgu.