Posjeti brata Aloisa u Aziji



Slušati mlade iz Azije

Brat Alois

Već puno godina mladi Azijati dolaze u Taizé, a »Hodočašće povjerenja« okupilo je mlade na susretima u različitim azijskim zemljama. Neka braća naše zajednice žive u Bangladešu i Južnoj Koreji. Druga braća redovito posjećuju ovaj kontinent.

U listopadu i studenome nekolicina nas je posjetila Myanmar, Kinu, Sjevernu i Južnu Koreju te Indiju. Tim sam posjetima želio izraziti našu želju da bolje shvatimo tamošnju situaciju i da pokažemo solidarnost s onima koji, radi Krista, rade na ostvarenju mira i pravde. Vratili smo se s nekim pitanjima koja mogu pomoći svima da razmisle o sebi i o kontekstu u kojemu žive.


U MYANMARU se velike nade polažu u pokret za demokratizaciju. Neki kršćani sudjeluju u »obrazovanju za demokraciju« kako bi pripremili budućnost. »Potreban nam je razvoj i obrazovanje«, rekao je jedan mladić. Drugi je odgovorio: »Iznad svega treba nam dobrota«. Etnička raznolikost obogaćuje ovu prekrasnu zemlju. No mnoge skupine i zajednice doživljavaju sukobe koji se čine nerazrješivima, iako se poduzimaju napori kako bi se pronašla prihvatljiva rješenja. Prirodnih resursa ima puno, no lokalno stanovništvo od njih nema koristi.

Pitanje za sve: Što možemo učiniti kako bismo ojačali demokraciju u svojim zemljama?

U KINI je molitva u Pekingu okupila 150 mladih. Jedan od njih želio je da znamo ovo: »Naš je ekonomski razvoj samo površina stvarnosti. U stvari često postoji praznina u ljudima, nedostatak smjera i smisla«.

Pitanje za sve: Što daje smisao i smjer mojem životu, a nadilazi materijalni napredak?

Odavde sam s jednim od svoje braće odletio u SJEVERNU KOREJU. Hladni rat se opasno nastavlja u ovom dijelu svijeta. Podijeljenost između Južne i Sjeverne Koreje ostaje duboka rana za bezbroj ljudi na obje strane.“”

Naše veze sa Sjevernom Korejom sežu u 1989. godinu, kada je užasna glad ondje uzrokovala mnoge smrti. U to je vrijeme brat Roger poduzeo inicijativu da pošalje tisuće tona hrane. Zatim smo, kroz »Operaciju Nada«, počeli podupirati bolnice. Organizirali smo u Europi tečajeve za neke sjevernokorejske liječnike. Jedan je brat više puta posjetio ovu zemlju. Stvoreni su dragocjeni ljudski kontakti.

Danas su potrebe velike. Zemlja je krajnje izolirana. U Pyongyangu su nas primili predstavnici sjevernokorejskog Crvenog križa. Rekao sam im: »Taizé nije nevladina udruga, nego vjerska zajednica. Osobni nam susreti znače i više od materijalne pomoći«. Inzistirali smo na posjetu crkvama, iako su one zatvorene tijekom tjedna. U jedinoj katoličkoj crkvi u Pyongyangu primio nas je laik voditelj (ondje nema svećenika), u jednoj od dviju protestantskih crkvi primili su nas pastori, a u pravoslavnoj crkvi jedan od dvojice svećenika. Molili smo u tišini u tim crkvama. Ta je tišina poprimila vrlo snažno značenje. Jesmo li, možda, otputovali u tu zemlju kako bismo prije svega podijelili tišinu?

Pitanje za sve: Koje situacije izoliranosti, bile one blizu ili daleko, mogu olakšati posjetima?


U Busanu, u JUŽNOJ KOREJI, sudjelovali smo u generalnoj skupštini Svjetskog vijeća Crkava. Prekrasni i duboki razgovori među kršćanima različitih denominacijama nisu mogli iz mog srca iskorijeniti pitanje: Zašto smo i dalje podijeljeni?

Pitanje za sve: Je li moguće stvoriti više veza u mojoj zemlji, ne samo među kršćanima iz starih povijesnih Crkava, nego i s kršćanima koji pripadaju novim Crkvama – evanđeoskim, pentekostnim itd.

Posljednja postaja hodočašća dovela me u INDIJU. Prvo u Vasai, grad na otoku u blizini Mumbaija gdje se okupilo 5500 ljudi. Da bismo došli do mjesta gdje se održavalo okupljanje, morali smo posljednji dio puta prijeći pješice. Kakvo je iznenađenje bilo na putu ući u dom jedne hinduske obitelji, pred kojim je stajao natpis »Dobro došli«. Jedan mi je mladi kršćanin rekao: »Na našim vjerskim slavljima mi pokazujemo svoje međusobno poštovanje dijeleći hranu i pomažući u praktičnim zadacima«. Mnogi stanovnici ovoga otoka su ribari. Oni isplovljavaju na more u malim čamcima na tjedan ili deset dana, pitajući se svakoga puta hoće li se vratiti; prošle se godine jedan čamac nije vratio. Prije isplovljavanja, bilo da su kršćani ili čak hindusi, oni odlaze u crkvu po blagoslov.

Pitanje za sve: Kako mogu izraziti svoje poštovanje prema vjernicima drugih religija i tako pokazati da je vjera kvasac mira, a ne nasilja?

U Mumbaiju su mladi pripremili molitvu na otvorenom koja je okupila 3000 ljudi. Nadbiskup Oswald Gracias rekao nam je da grad ima blizu 19 milijuna stanovnika no, usprkos, brzom razvoju, polovica njih živi u krajnjoj bijedi. U Dharaviju, najvećoj od siromašnih četvrti, toplo nas je primio svećenik. Pod vodstvom mladih ljudi posjetili smo neke obitelji. Živeći ponekad i od danas do sutra, ljudi traže načine zarade kako bi preživjeli. Kršćani se okupljaju kako bi zajedno molili i jedni druge podržavali. Kakva kreativnost! Mladi su se okupili na spontanu molitvu. Kakva će biti budućnost ovoga grada? On eksponencijalno rasta; ponekad promet paralizira život, a urbano planiranje nije doraslo izazovu.

Pitanje za sve: Poznajem li u svojem gradu ili regiji ljude ili inicijative koji nastoje promicati bolji zajednički život? Mogu li im dati svoju podršku?

U ovim azijskim zemljama koje su međusobno toliko različite kršćani su često manjina, no žele biti “sol zemlje”. Ponekad na vrlo diskretan način daju nadu društvima u kojima žive. Osjećajući duboko jedinstvo s njima, želimo slaviti i produbljivati zajedništvo svih koji ljube Krista.


Printed from: https://www.taize.fr/hr_article16236.html - 16 May 2021
Copyright © 2021 - Ateliers et Presses de Taizé, Taizé Community, 71250 France